Molitva sabranih vernika, bogosluženje i poruke o pokajanju, nadi i duhovnoj odgovornosti u drevnoj svetinji na Kosovu i Metohiji.
U manastiru Pećka patrijaršija, Veliki petak je i ove godine obeležen u znaku duboke tišine, sabranosti i molitvenog jedinstva. Pod svodovima drevne svetinje služeno je večernje bogosluženje sa iznošenjem Plaštanice, u trenutku kada se liturgijsko vreme zaustavlja pred tajnom Hristovog stradanja.
Večernje je služio patrijarh srpski Porfirije, uz molitveno prisustvo igumanije Haritine, sestrinstva manastira, sveštenstva i vernog naroda koji je u Peć stigao iz Metohije, ali i iz drugih krajeva. Sabranje je u porti manastira dobilo oblik zajedničkog molitvenog disanja, u kojem se, kako je i sam patrijarh kasnije naglasio, prepoznaje i lična i zajednička odgovornost čoveka pred događajem Hristovog raspeća.
Plaštanica kao središte tišine i molitve
Iznošenje Plaštanice, kao centralni trenutak večernjeg bogosluženja na Veliki petak, u Pećka Patrijaršija dobilo je prepoznatljivu težinu sabornosti. Vernici su, u tišini koja nije bila prazna, nego ispunjena smislom, pratili liturgijski čin koji u pravoslavnoj tradiciji predstavlja susret sa Hristovim pogrebom i Njegovim dobrovoljnim stradanjem za život sveta.
U tom molitvenom okviru sabrani su učestvovali u bogosluženju koje je nastavilo jutrenje Velike subote sa statijama, čime se liturgijski prelaz iz dana stradanja u dan nadanja postepeno otvara.
Sabornost sveštenstva i vernog naroda
Uz patrijarha Porfirija sasluživali su arhimandrit Danilo, direktor Patrijaršijske upravne kancelarije, zatim sveštenici Nemanja Kalem, Nenad Našpalić i Dragan Radovanović, protođakon Dragan Radić, đakon Vasilije Perić i ipođakon Vladimir Jelić.
Foto: SPC
Patrijarh Porfirije služio je večernje sa iznošenjem Plaštanice u manastiru Pećka Patriajršija
Prisutnost sveštenoslužitelja različitih službi u okviru jednog čina dodatno je naglasila liturgijsku širinu događaja. Verni narod, pristigao iz više mesta Metohije i šire, nije posmatrao službu kao spoljašnji čin, već kao zajedničko učešće u događaju koji prevazilazi vreme i prostor.
Reči koje Veliki petak čitaju kroz život
Obraćajući se sabranima u manastirskoj porti, patrijarh Porfirije je istakao da Veliki petak nosi dvostruko značenje – i tuge i blagoslova. U njegovim rečima ovaj dan je tužan jer podseća na ljudsku odgovornost u događaju raspeća, ali i blagosloven jer otkriva dubinu Hristove žrtve.
Govoreći o čovekovoj slobodi i njegovim izborima, patrijarh je naglasio da se Hristos i danas „raspinje“ kada god u čoveku prevlada sebičnost i gordost. Istovremeno je ukazao na drugu dimenziju istog događaja – na ljubav koja ne odustaje od čoveka, čak ni u njegovom udaljavanju.
U tom kontekstu podsetio je na lik razbojnika sa krsta kao sliku čovekove unutrašnje borbe: jednog koji ostaje zatvoren u pobuni i drugog koji u poslednjem trenutku prepoznaje prisustvo Božje ljubavi i otvara se pokajanju.
Ljubav koja ne prestaje da traži čoveka
U nastavku obraćanja patrijarh je naglasio da je Hristova žrtva izraz beskonačne ljubavi prema čoveku. Čak i kada čovek, kako je rekao, više bira sebe nego Boga, Hristos ostaje prisutan i veran.
Ta misao, izrečena u prostoru Pećka Patrijaršija, dobija posebno značenje u ambijentu u kojem se vekovima čuva kontinuitet molitve i istorijskog pamćenja. Patrijarh je podsetio da se duhovna borba čoveka odvija u svakodnevnim odlukama, mislima i odnosima prema bližnjima, a ne samo u velikim istorijskim događajima.
Poziv na unutrašnju promenu
Poruka Velikog petka, kako je istakao patrijarh Porfirije, ne ostaje zatvorena u žalosti, već se otvara kao poziv na promenu života. Verujući u reč Hristovu i oslanjajući se na Njegovu blagodat, čovek je pozvan da postane bolji, prema Bogu i prema drugima.
U toj rečenici sabrano je i liturgijsko i životno značenje dana: da se ne prekine odnos sa dobrotom, da se ne zatvori prostor za drugoga i da se ne izgubi osećaj odgovornosti za sopstveni unutrašnji život.
Nastavak bogoslužbenog puta u danima stradanja i nade
Najavljeno je da će patrijarh Porfirije i sutra, na Veliku subotu, služiti svetou liturgijom u Pećkoj patrijaršiji, kao i na sam praznik Vaskrsenja Hristovog. Na Vaskršnji ponedeljak, kako je saopšteno, služiće svetu liturgiju u manastir Visoki Dečani, gde će se u prazničnoj radosti susresti sa stipendistima – mladim svetosavcima sa Kosova i Metohije.
Iza istog praznika kriju se potpuno različiti običaji - od stroge liturgijske tradicije do živopisnih narodnih rituala koji se vekovima prenose s kolena na koleno.
Dok vernici pripremaju vaskršnje korpe za osvećenje, u hramove sve češće stižu i stvari bez duhovnog smisla, zaboravljajući šta zapravo treba prineti pred Vaskrs.
Uz blagoslov patrijarha Porfirija, Oganj iz Jerusalima biće donet u Srbiju, a u 23 časa, na početku Vaskršnjeg jutrenja, biće upaljena prva sveća u zavetnom hramu na Vračaru.
Poglavar SPC doputovao u drevnu lavru, gde će s vernim narodom dočekati Vaskrs, poklonio se svetinjama i nastavlja bogosluženja u danima koji sabiraju stradanje, nadu i trajanje osmovekovne duhovne tradicije.
U drevnoj svetinji, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Hristovom silasku u smrt kao pobedi nad najvećim neprijateljem čoveka, dok su vernici poneli snažnu poruku nade i utehe.
Dok vernici u hramove donose jaja i prazničnu hranu na osvećenje, Crkva čuva neobičan ritam ovog dana – između groba i vaskrsenja odvija se tihi događaj sa snažnom porukom hrišćanstva
Od pranja nogu apostolima do ustanovljenja pričešća, ovaj dan nosi poruku smirenja i unutrašnjeg preobražaja, dok narodni običaji otkrivaju kako se vekovima pripremamo za najveći hrišćanski praznik.
Mitropolit Siluan poručio je da dolazak poglavara Crkve okuplja duhovnu decu rasutu hiljadama kilometara od matice, dok su folkloraši u narodnim nošnjama uveličali svečani doček.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
U besedi za četvrtak 19. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristovo svedočanstvo o zajedničkom bogatstvu Oca i Sina i podseća da Božji darovi prevazilaze sve što ljudski um može da zamisli.