SVETOGORSKI KOLAČ BEZ KAPI ULJA, DOSTOJAN PRAZNIČNE TRPEZE: Poslastica koja krije duh skromnosti i bogatstvo ukusa
Priprema se jednostavno, a spoj džema, cimeta, voća i oraha daje mu ukus zbog kog se rado nalazi na trpezama i van dana posta.
Zamrznuto voće, voda i prirodni zaslađivač dovoljni su za osvežavajući desert, a jedan tradicionalni sastojak daje mu neobično glatku teksturu.
U manastirima se oduvek neguje jednostavnost u pripremi hrane, naročito tokom posta, kada se od nekoliko prirodnih sastojaka mogu napraviti skromna, ali ukusna jela i poslastice. Ovaj posni sladoled na vodi, po receptu iz grčkih manastira, upravo je primer takve kuhinje.
Bez mleka i drugih namirnica životinjskog porekla, priprema se od zamrznutog voća, vode i prirodnog zaslađivača, uz dodatak tradicionalnih sastojaka koji mu daju kremastu teksturu. Njegova jednostavnost podseća da post u pravoslavnoj tradiciji nije samo odricanje od određene hrane, već i prilika da se čovek vrati umerenosti, zahvalnosti i skromnosti za trpezom.
500 g smrznutog šumskog voća (ili malina ili jagoda, a voće mora biti prethodno zamrznuto)

Priprema osnove: U manju šerpicu sipajte 100 ml vode i dodajte kašičicu salepa, ukoliko ga koristite za gustinu. Zagrevajte na tihoj vatri uz neprekidno mešanje dok se smesa blago ne zgusne i dobije retku, želatinastu teksturu, vodeći računa da se sve radi isključivo sa vodom. Sklonite sa vatre i ostavite da se potpuno ohladi.
U posudu blendera ili secka ubacite zaleđeno šumsko voće direktno iz zamrzivača. Preko njega prelijte ohlađenu tečnost sa salepom, dodajte sok od limuna i izabrani posni zaslađivač, odnosno petmez od grožđa ili med.
Blendirajte velikom brzinom nekoliko minuta. U početku će se voće usitnjavati, ali kako se struktura voća razbija, a zgušnjivač vezuje vodu, smesa će postati gusta i glatka i dobiti kremastu teksturu.
Prebacite dobijeni kremasti sladoled u posudu sa poklopcem i ostavite u zamrzivaču na sat do dva da se dodatno stegne pre serviranja.
Grčki monasi ovaj sladoled često služe ukrašen svežim listićima nane ili uz nekoliko kapi čistog sirupa od nara ili grožđa.
BONUS VIDEO
Priprema se jednostavno, a spoj džema, cimeta, voća i oraha daje mu ukus zbog kog se rado nalazi na trpezama i van dana posta.
Beležnica jeromonaha Ilariona Đurice sačuvala je jednostavan recept koji pokazuje kako od nekoliko darova prirode može nastati prava poslastica.
Krompir, šargarepa i luk pretvaraju se u zasitan obrok, a jednostavan način pripreme posebno odgovara danima posta na vodi.
Četiri jednostavne mere dovoljne su za prepoznatljivu teksturu i bogat ukus, uz maslinovo ulje, griz, orahe, suvo grožđe i mirisne začine.
Ovaj stari slatkiš posebno je prikladan za dane posta na vodi, ali su ga deca rado jela i danima kada je po tipiku dozvoljena mrsna hrana.
Med, slad, suve šljive i orasi spojeni su u starinsku poslasticu koja se vezuje za Trojice-Sergijevu lavru i grad Sergijev Posad.
Testo se mesi od svega nekoliko sastojaka, a u sredini krije džem i orahe.
Kremast, hladan i jednostavan za pripremu, ovaj recept donosi pravo osveženje kada temperature ne popuštaju.
Nekada se ništa iz kuhinje nije olako bacalo, a naročito ne hleb. Od nekoliko skromnih sastojaka nastaje sočan obrok sa zlatnom koricom.
Bez rerne i komplikovanog postupka, mekano testo za tili čas postaje mirisno pecivo koje se na trpezu iznosi uz sir, kajmak ili jogurt.
Svinjetina se najpre lagano dinsta, zatim joj se dodaje obilje luka i začini, pa se sve zajedno dugo krčka dok ne dobije pun ukus.
Pravi se bez komplikovanja, a jedan detalj u pripremi daje joj naročito pun ukus i miris domaće kuhinje.
Ko zaboravi sopstveni put, lako može zaboraviti i šta ga je oblikovalo.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.
Crkva ne odbacuje medicinu, ali ističe da lekovi samo umiruju telo, dok se duša leči ispovešću, liturgijom i menjanjem sebe.
Pouka velikog svetitelja usmerava pažnju na slobodu izbora, ličnu odgovornost i mogućnost povratka Gospodu čak i posle pada.
Niko u manastiru nije znao njen pravi identitet.
Dok jedni prvi put dolaze na Gazimestan, drugi mu se vraćaju godinama, a prizor stotina Srba koji u tišini i molitvi odaju počast knezu Lazaru i kosovskim junacima svedoči da sećanje na stradale ne bledi.