Pored brojnih relikvija, u riznici ovog srednjovekovnog svetilišta u živopisnom kanjonu reke Mileševke, je i štap za koji se veruje da ima isceliteljsku moć.
Skriven u zelenilu kanjona reke Mileševke, Manastir Mileševa se uzdiže kao jedna od najvećih srpskih svetinja, sa dubokim istorijskim i duhovnim značajem. Ova drevna bogomolja, koja je nastala u 13. veku, ne samo da je arhitektonsko remek-delo, već i duhovno središte koje okuplja vernike iz različitih krajeva. Mati Paraskeva iz manastira Mileševa osvetljava značaj ove svetinje kroz priče koje su se vekovima prenosile.
RINA
Manastir Mileševa
- Manastir je gradio kralj Vladislav po savetu svog strica Svetog Save od 1219. do 1235. godine kada je preneo i njegovo telo iz Bugarske 1237, tada je urađena priprata, oslikavan je u dva navrata u 13. i 16. veku. Ono što je najvažnije kažu da je odavde Sveti Sava otišao na Svetu goru, tako da je on očigledno izabrao dobro mesto, pa to i narod oseti i ovde dolazi - objašnjava mati Paraskeva.
Ova svetinja je posebna ne samo zbog svoje istorije već i zbog svetih relikvija koje čuva. Najvažnija među njima je ruka Svetog Save, sačuvana tokom paljenja na Vračaru, i štap za koji se veruje da ima isceliteljske moći. Uz to, freska „Beli anđeo“, otkrivena 1863. godine, predstavlja vrhunac srpske i evropske umetnosti srednjeg veka i prikazuje anđela koji obaveštava žene mironosice o vaskrsenju.
RINA
Hram u Manastiru Mileševa posvećen je Vaznesenju Gospodnjem
- Beli anđeo je freska pronađena 1863. godine rušenjem srednjeg zida, bio je skoro 300 i nešto godina prekriven slojem iz 16. veka. Beli anđeo koji sedi na grobu Gospodnjem obaveštava žene mironosice da je Gospod vaskrsao - kaže monahinja Paraskeva, prenosi Rina.
Iako je manastir Mileševa tokom vekova bio meta različitih napada, njegova izdržljivost je rezultat Božije providnosti i posvećenosti naroda.
RINA
Manastir Mileševa
- Hram je posvećen Vaznesenju Gospodnjem, Gospod brine o svojoj svetinji, a narod je taj koji kad se prizove onda i pomogne, narod je obnavljao manastir kroz vekove, a najvažnije je i monaštvo koje je kroz svoj trud dosta doprinelo, nekada su za pomoć išli i Ruskom caru kada je to bilo potrebno i na taj način skupljali su dosta priloga, ono što je bilo porušeno vraćali su u stanje koje je moglo da posluži - kazala je mati Paraskeva.
Kroz sve promene i izazove, Manastir Mileševa ostaje simbol trajne duhovne i kulturne baštine, čuvajući srpski identitet i kulturološku vrednost kroz sve istorijske periode.
Monahinja ove svetinje nadomak Svilajnca pripoveda o brojnim čudima jedinstvene ikone, dara iz Rusije, na kojoj je Bogorodica prikazana bez Hrista, kao i više od 40 čestica mošti svetitelja koje imaju veliku moć
Nadomak manastirskog kompleksa na obali reke Rače, zadužbini kralja Dragutina, pored Skita Svetog Đorđa, meštanin Milan Nikolić pronašao je drevnu sadnicu koja mu je promenila život.
U svetogorskom Manastiru Simonopetra, koji je osnovao otac Svetog Save, a obnovio srpski despot Jovan Uglješa Mrnjavčević, čuva se ova čudotvorna relikvija koja svojim miomirisom svedoči o neizmernoj božanskoj milosti i neprolaznoj duhovnoj snazi.
U jedno od najvećih srpskih svetilišta, vladari su ulazili kroz posebne kapije, koje su posle ceremonije zapečaćene, ostavljajući za sobom legende koje i danas nadahnjuju srpski narod.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Brojna su čuda koja je donela ikona Bogorodice Trojeručice, od njenog nastanka do današnjih dana, a najveće je zabeležio Sveti Jovan Damaskin, kome je odsečena ruka isceljena dok se molio pred ovom relikvijom.
Više od sedam vekova traje sećanje na povratak prvog srpskog arhiepiskopa u Mileševu, događaj koji je postao simbol duhovnog jedinstva i istorijskog pamćenja srpskog naroda.
Dvodnevna poseta stručnog tima iz Beograda obuhvatila je detaljan pregled riznice, crkvenih eksponata i manastirske porte, uz planove za arheološka istraživanja i zaštitu kulturnog nasleđa za buduće generacije.
Na liturgiji koju je služio mitropolit Atanasije sabralo se mnoštvo vernika, a najemotivniji trenutak nastao je kada su najmlađi prilazili da prime svetu tajnu. Vladika je u besedi naglasio da ne postoji važnija hrana od one nebeske – koja ispunjava i telo i srce.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.