Na vrhu napuštenog grčkog sela Ropoto, jedini hram na svetu bez ikona i fresaka prkosi sili gravitacije, privlačeći posetioce koji ostaju zadivljeni njegovom neuništivom postojanošću.
Na padinama planine Karavule, u zabačenom selu Ropoto u oblasti Trikala, nalazi se crkva koja se već na prvi pogled izdvaja od svih drugih na svetu. Crkva Presvete Bogorodice u ovom napuštenom selu jedinstvena je po mnogo čemu, ali njena najzapanjujuća karakteristika jeste neverovatan nagib od čak 17 stepeni. Za poređenje, najpoznatija nagnuta građevina na svetu, Krivi toranj u Pizi, nakon nedavnih radova naginje se za tek 3,97 stepeni.
Ropoto je nekada bilo naselje sa živopisnim kućama, ali je klizište koje je pogodilo ovaj kraj 2012. godine nateralo većinu stanovnika da napuste svoje domove. Danas, ovo selo na 750 metara nadmorske visine više liči na selo duhova, kako ga nazivaju u ovom delu Grčke, sa zgradama koje su ili zakopane u zemlju ili su se otkotrljale niz padinu, ostavljajući za sobom sablasnu tišinu.
Međutim, uprkos ovim dramatičnim promenama, Crkva Presvete Bogorodice i dalje stoji, prkoseći zakonima fizike. Iako se naginje za neverovatnih 17 stepeni, na njenim zidovima nema ni najmanje pukotine. Kao jedina pravoslavna svetinja na svetu bez ikona i ikonografije, ova crkva ipak svakodnevno privlači brojne posetioce, fascinirane njenom postojanošću i misterioznošću.
Priča o Ropotu i njegovoj nagnutoj crkvi počinje još šezdesetih godina prošlog veka, kada su prvi put primećeni znaci klizišta. Ipak, ignorisane su ove pojave, pa su tokom osamdesetih godina izdate građevinske dozvole za nove objekte. Ono što je usledilo bila je katastrofa koja je kulminirala 12. aprila 2012. godine, kada se deo sela spustio oko 40 metara do dna padine.
Danas, Bogorodičina crkva u Ropotu ostaje simbol izdržljivosti i tajanstvene snage, dok stoji nagnuta više od bilo koje druge građevine na planeti. Možda baš zbog tog neobičnog nagiba, ljudi iz svih krajeva sveta dolaze da vide ovu svetinju, koja kao da se bori protiv gravitacije i vremena, ostavljajući sve posetioce sa osećajem divljenja i čuđenja.
Kada vernici po crkvenoj tradiciji obilaze grobove i pale sveće, u srpskoj prestonici će biti na snazi posebna saobraćajna i organizaciona pravila na gradskim grobljima.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Posle dvostrukog ubistva u selu na jugu Krita, meštani govore o ukletom nasleđu, kletvama i molitvama za oproštaj, dok se senka novih sukoba nadvila nad ovim mestom.
U vremenu kada turizam potiskuje duhovnost, jedan pravoslavni monah postao je stub zajednice – simbol nade i utehe za meštane, turiste i hodočasnike koji svakodnevno dolaze do ove bele svetinje između neba i mora.
Supruga poznatog atinskog preduzetnika pred kamerama je posvedočila kako su ikona Bogorodice Osloboditeljice i brojanica sa Svete gore spasili živote njenoj porodici.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Od Studenice i Žiče do Ostroga i Dečana, hodočasnici širom Srbije i regiona biraju da najveći hrišćanski praznik obeleže kroz liturgiju, boravak u konacima i duhovno sabranje, spajajući vekovne običaje sa ličnim doživljajem vere.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Spora priprema u zemljanoj posudi donosi bogat ukus mesa i povrća, decenijama prisutan na ramazanskim soframa i porodičnim okupljanjima širom Bosne i regiona.
Od sumnje do ispovesti „Gospod moj i Bog moj“ - šta zapravo znači Antipasha, zašto je ovaj dan poseban u crkvenom kalendaru i kako su ga pratili stari narodni običaji.