KADA BI ŽENE OVO ZNALE, SVAKI DOM BI BIO PUN BLAGODATI: Reči starca Pajsija Svetogorca koje bi svaka porodica trebalo da čuje
Svetogorski podvižnik učio je da se blagodat ne spušta samo u hramu – već i tamo gde porodica zajedno deli obrok.
Jednostavan čin pred palionicom povezan je sa molitvom za bolesne, one kojima je pomoć najpotrebnija i upokojene.
Kada stanemo pred palionicu za sveće u crkvi, često zapalimo voštanicu za nekoga ko nam je na srcu. Nekada pomislimo na bolesnog člana porodice, nekada na prijatelja koji prolazi kroz težak period, a nekada na upokojenog za koga želimo da se pomolimo. Ali šta tačno treba da kažemo u tom trenutku? Da li je dovoljno samo zapaliti sveću ili uz nju treba uputiti i određenu molitvu Bogu?
Odgovor na tu dilemu dao je starac Pajsije Svetogorac, objašnjavajući šta čovek može da ima na umu kada pali sveću i kome može da posveti svoju molitvu.
Na pitanje jedne vernice: "Starče, kada palimo sveću, da li kažemo da je palimo sa određenom namerom", starac Pajsije je odgovorio:
- Pališ je, ali gde je šalješ? Zar je ne šalješ negde? Kada palimo sveću, tražimo nešto od Boga. Kada je upališ, reci: "Za one koji pate telesno i duševno i za one kojima je pomoć najpotrebnija." Među njima su i živi i upokojeni. Znaš li koliki pokoj osete upokojeni kada za njih upalimo sveću? Tako čovek uspostavlja duhovnu vezu i sa živima i sa upokojenima. Sveća je, ukratko, kao antena koja nas dovodi u dodir sa Bogom, sa onima koji su bolesni i sa upokojenima - govorio je starac Pajsije.
U nekoliko rečenica, starac Pajsije sveću povezuje sa onim što joj u crkvi daje smisao: sa molitvom. Njen plamen nije odvojen od molbe koju čovek upućuje Bogu, bilo da se moli za žive koji pate, bilo da se seća upokojenih.
Zato pitanje "za koga palimo sveću?" nije sporedna stvar. Za starca Pajsija iza tog malog plamena stoje čovekova molitva i njegova ljubav prema braći i sestrama u Hristu.
Svetogorski podvižnik učio je da se blagodat ne spušta samo u hramu – već i tamo gde porodica zajedno deli obrok.
Svetogorski duhovnik objasnio je da, kada se reči pretvore u teret, treba posegnuti za jednostavnost koja razbija strah i vraća mir u molitvu.
Svaka duša koja se udaljila od istine jeste rana na telu Crkve.
Svetogorski starac objašnjava zašto i molitva izgovorena bez pune sabranosti nije prazna, već deluje kao duhovni udar koji zaustavlja haos misli i odvraća ono što čoveka udaljava od mira.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ne treba očajavati ako na Zadušnice ne možete da odete u crkvu i na grobove svojih najmilijih.
Markijan je bio čtec, a Martirije ipođakon, dok su obojica obavljala i dužnost notara, odnosno sekretara patrijarha.
Važno je znati da sveštenik ne bi trebalo da uslovljava molitvu određenom sumom novca.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Sa nežnom korom, žutom glazurom i bogatim filom od čokolade i oraha, ovaj provereni recept donosi ukus kolača koji je nekada krasio svečane trpeze.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Božija dobrota i oproštaj ne znače da čovek neće snositi posledice svojih postupaka.
Smisao odlaska u crkvu nije samo traženje Božje pomoći onda kada se čovek nađe u nevolji ili poželi da ostvari nešto što mu je važno.
U pravoslavnom hrišćanstvu molitva nije samo traženje pomoći i ostvarenja ličnih želja, već i nastojanje da se prepozna volja Božija.
Smirenje podrazumeva da čovek ne pristupa molitvi kao da mu Bog nešto duguje, već sa svešću da ne zna uvek šta je za njega najbolje.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ne treba očajavati ako na Zadušnice ne možete da odete u crkvu i na grobove svojih najmilijih.
Važno je znati da sveštenik ne bi trebalo da uslovljava molitvu određenom sumom novca.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Obeležavanje Zadušnica trebalo bi da počne odlaskom u crkvu, gde se služi Sveta liturgija i pominju imena preminulih.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Vest o njegovom upokojenju objavila je Parohija Svete Trojice u Roterdamu.
Svako žrtvoprinošenje je pagansko i nema uporišta u Svetoj nam Crkvi, istakao je otac Milan.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.