U srcu Beograda, blizu srpske Patrijaršije i Saborne crkve, svečano je otkrivena ploča koja odaje počast velikanu, čiji je pedagoški i duhovni rad ostavio neizbrisiv trag na mnoge generacije.
U duhu obeležavanja stogodišnjice rođenja istaknutog akademika Vladete Jerotića, postavljena je spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući u Beogradu, nedaleko od srpske Patrijaršije, Saborne crkve i nekadašnje Narodne biblioteke. Na spomen-ploči ispisane su reči koje bude snažnu emociju:
„Na ovom vencu Znamenitosti, od rođenja na Svetog Iliju 2. avgusta 1924. godine, rastao je, vaspitavan, obrazovan, i za u večno pamćenje svanjivao Prosvetitelj naš Akademik Profesor i Doktor Vladeta Jerotić - Sofijom Vere, Nade i Ljubavi Prepoznavao Put Hranio Istinu Svedočio Život Časnih 94 leta.“
youtube/printscreen/ Телевизија Храм
Vladeta Jerotić
Ove reči su duboko ukorenjene u suštinu života i dela Vladete Jerotića, koji je od 1985. godine predavao na Teološkom pravoslavnom fakultetu u Beogradu, gde je osnovao Katedru za pastirsku psihologiju i medicinu. Njegova odluka da napusti rad u bolnici i posveti se pedagoškom radu donela je neprocenjivu dobrobit mnogim generacijama studenata.
Jerotić je nesebično širio svoje znanje iz oblasti religije, psihoterapije, sociologije, filozofije i psihijatrije, ostavljajući iza sebe bogato stvaralaštvo koje obuhvata preko 70 knjiga i nekoliko stotina naučnih članaka. Njegova predavanja širom nekadašnje Jugoslavije i Srbije okupljala su veliki broj slušalaca, kojima je prenosio ne samo naučne spoznaje, već i duhovne poruke koje će se večno pamtiti. Jedna od njegovih nezaboravnih pouka glasi:
"Ne smemo da kažnjavamo sami sebe. Strah od Boga je velika tema. To je vezano za prvobitni greh. U hrišćanstvu je krivica na Evi, u Kuranu su krivi oboje. Pomno iščitavam Kuran iznova, pomno... Dakle, Bog, da li nas je odbacio? Neki kažu Bog ne kažnjava, složio bih se s njima. Pa ko kažnjava? Kažnjavamo sami sebe. Autodestrukcija u 21. veku je neverovatna. Ne treba nam ni atomska bomba ni đavo."
Foto Nebojša Mandić
Patrijaršija u Beogradu
Jerotićeve reči „Pokorni smo iz straha, a poslušni iz ljubavi“ odjekuju kao večita istina, podsećajući nas na suštinu našeg odnosa prema Bogu i svetu oko nas. On nas je učio da pravi put do svoje ličnosti nikad se ne postiže do kraja, već da su promene uvek neophodne.
„Moramo se menjati u toku života i kad se kaže, budi svoj Petar Petrović, to ne znači da se taj Petar Petrović ne može i ne treba u toku života da se menja. Menjamo se nabolje, menjamo se nagore, najčešće i jedno i drugo. To opet treba prepoznati i opet smo na osnovi: Upoznaj samog sebe,“ kazao je Jerotić.
Postavljanje spomen-ploče u čast Vladete Jerotića ne samo da je znak večnog sećanja na jednog velikog hrišćanina, pravoslavca, već i inspiracija za sve nas da nastavimo putem vere, nade i ljubavi, prepoznavajući put, hraneći istinu i svedočeći život.
Od neuropsihijatra do teologa, Jerotić je svojim delom i učenjem obasjavao put ka ljubavi, toleranciji i obrazovanju. Mnogi ga smatraju najvećim našim prosvetiteljem na raskršću 20. i 21. veka, a posebno su ga uvažavali srpski patrijarsi.
Na Ilindan, kada su poštovaoci dela ovog velikana iskazali ljubav prema njemu postavivši spomen-ploču na njegov dom, prisetimo se šta je on govorio o ovoj emociji koja oblikuje naš život i dušu.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.