Put kroz zapadnu Srbiju vodi vernike trasom zdravlja i isceljenja kojom je nekada pešačio blaženopočivši patrijarh, koji je ostavio neizbrisiv trag u duhovnosti i srcima srpskog naroda.
Na današnji dan, 11. septembra 1914. godine, rodio se jedan od najvoljenijih srpskih patrijarha, Pavle, čija dela i reči i danas žive u srcima vernika. Smatran svetim još za života, ovaj skromni pastir naroda bio je poznat po svojoj jednostavnosti, mudrosti i velikoj ljubavi prema Bogu i ljudima. Jedno od mesta gde je proveo deo svog monaškog života, a koje danas sve više postaje centar hodočašća, jeste šumoviti šumski puteljak, koji nosi njegovo ime – Staza patrijarha Pavla.
Staza, koja se prostire na gotovo 7 kilometara između Manastira Vujan i Atomske banje Gornja Trepča, postala je mesto tihe molitve i duhovnog pročišćenja za mnoge vernike. Nekada jednostavan put kojim su meštani dolazili do manastira, danas je obeležen kao put koji prati korake jednog od najvoljenijih srpskih duhovnika. Mnogima je upravo na tom putu patrijarh Pavle postao uzor u veri, pokajanju i smirenosti.
Svedočenja meštana o njegovim tihim koracima dok je pešačio ovim putem do lekara u banji, prenose se s kolena na koleno. Meštanin Gornje Trepče prisetio se priča iz detinjstva:
- Pričali su mi da je tim putem išao peške od manastira do lekara u banju Gornju Trepču. Mi smo kao deca ovuda prolazili i nadali se da ćemo ga možda sresti.
Za vreme svog boravka u Manastiru Vujan, iskušenik Gojko Stojčević, koji će kasnije postati patrijarh Pavle, izborio se s bolešću koja mu je pretila životu. Upravo na ovoj stazi, gde je tražio i nalazio utehu u molitvi i prirodi, doživeo je isceljenje. U znak zahvalnosti, izrezbario je mali drveni krst, koji se i danas čuva u manastiru kao svetinja. To mesto sada, osim prirodne lepote, nosi duboku duhovnu i istorijsku simboliku.
Staza patrijarha Pavla obeležena je zahvaljujući trudu mladog Čačanina Stefana Lukića, koji je postavio oznake na 30 lokacija, olakšavajući putovanje svima koji žele da prate stope blaženopočivšeg patrijarha.
- Obeleženo je 30 lokacija duž staze duge gotovo 7 km, za čiji prelazak je potrebno oko dva sata - kaže Stefan Lukić, prenosi Rina.
RINA
Staza patrijarha Pavla
Direktor Turističke organizacije Čačak, Vojin Jakovljević, naglasio je da staza ima veliki potencijal i za verski turizam ovoga kraja:
- Ovaj kraj ima veliki turistički potencijal, jer se pored Atomske banje nalaze i izuzetni kulturno-istorijski spomenici, prelepa priroda. Očekujemo da će uz Ovčarsko-kablarsku klisuru biti nosilac naše turističke ponude.
RINA
Manastir Vujan
No, za vernike, ova staza nije samo put kroz prirodu. Ona je postala simbol duhovnog puta koji je patrijarh Pavle prošao – put mira, vere i isceljenja. Kako kaže meštanin Milinko Gojković:
- To je staza zdravlja i isceljenja. Siguran sam da za Srbe ima simboličku vrednost. Treba da pratimo stazu patrijarha Pavla i kao pojedinci i kao narod.
U srcima vernika i posetilaca, Staza patrijarha Pavla nije samo fizički put, već duhovni poziv da sledimo njegov primer – skromnost, mudrost i neizmernu veru koja isceljuje dušu i telo.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Poglavar Katoličke crkve ponovio stav o blagoslovima istopolnih parova, osvrnuo se na nemačke inicijative i upozorio da bi dalje zaoštravanje rasprave moglo produbiti podele unutar Crkve.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Za Kanađanina čačanskih korena i njegovu izabranicu iz Azije, odluka da izgovore „da“ upravo u Srbiji predstavlja simbol ljubavi koja prevazilazi granice, čuva tradiciju i spaja porodice kroz veru i zajedništvo.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.