ZAŠTITA I OSLONAC KADA JE NAJTEŽE: Ova molitva je izvor snage u vreme bolesti
Iskrena duhovna povezanost sa Bogom i svetima može doneti utehu i isceljenje u trenucima fizičkih i duhovnih izazova.
Praksa koju je Sveti Sava usadio u srpski dom predstavlja svojevrstan nastavak liturgije, neraskidivu vezu između generacija, vere i Hristovog prisustva u svakom domu.
Srpski narod vekovima neguje duboko ukorenjenu tradiciju proslavljanja krsne slave, običaja koji je postao simbol vernosti i duhovnosti, a istovremeno svetionik hrišćanske porodične svetkovine. U svetu gde se mnoge kulture i religije menjaju i prilagođavaju vremenu, Srbi ostaju jedinstveni po ovom običaju koji je neraskidivo vezan za identitet i postojanje svakog doma.
Krsna slava nije samo porodična svetkovina, već i molitveni čin u kojem se prepoznaje veza između generacija, kao i neraskidiva nit između ovozemaljske i nebeske trpeze. Ovaj jedinstveni obred osvetljava put ka razumevanju ne samo prošlosti, već i sadašnjosti, jer u njemu Srbi čuvaju svoju veru i identitet.
Otac Aleksandar Jovanović, osvrćući se na značaj krsne slave, ističe ključnu ulogu Svetog Save u njenom oblikovanju:
- Sveti Sava je svest o svetogorskoj trpezi doneo u srpski dom. Lomljenjem slavskog kolača, obred koji sad imamo potiče iz 19. veka, ali svakako se hleb lomio i prolivao vinom i u vreme Svetog Save. To je najstariji apostolski običaj koji je očuvan na svetogorskoj trpezi i koji predstavlja nastavak liturgije kroz trpezu. Sveti Sava je to doneo u srpski dom sa vrlo izričitom i jasnom suštinskom porukom. Zašto je to uradio? Zbog toga da bi liturgizovao domaćinstva i srpski dom - rekao je otac Aleksandar za "YouTube" kanal “Žive reči”.
Kroz ovaj apostolski običaj, slava nije samo porodično okupljanje, već produžetak svetinje, deo liturgijskog čina koji se prenosi sa oca na sina, iz generacije u generaciju. Sveti Sava je time usadio u srpski narod duboku veru i spoznaju da je porodica, kroz obeležavanje krsne slave, uvek okupljena oko Hristovog prisustva. Lomljenje slavskog kolača, koji neki neosnovano doživljavaju kao paganski običaj, zapravo je hrišćanski čin iz najstarijih apostolskih vremena, kroz koji porodica deli blagodati i ljubav Hristovu.
- Prema slavskom kolaču neki imaju averziju jer ga smatraju paganskim običajem. Međutim, ne znaju da je to najstariji hrišćanski običaj apostola, pre nastanka same liturgije, kroz koji se pokazuje svešteno prisustvo Hristovo na trpezi, gde Gospod obeduje sa nama našu hranu ovoga sveta, onako kako ćemo mi obedovati hranu ljubavi, hraneći se sa Njim na trpezi Svete Trojice u blagodati liturgijsko - ističe otac Aleksandar, dodajući da ovaj običaj nije samo svetkovina, već čin koji domaćinstvo povezuje sa nebeskom trpezom, gde se duhovna hrana ljubavi prima u zajednici sa Gospodom.
Slava je postala više od tradicije. Ona je, kako kaže otac Aleksandar, „predivno tkanje“ koje je Sveti Sava utemeljio i koje je „otkupilo srpsku dušu od svih mogućih propasti.“ Tokom burnih istorijskih događaja, mnogi Srbi su se, uprkos progonima i opasnostima, odricali mnogo čega, ali su uvek, makar i u tajnosti, slavili svog svetitelja, poštujući slavu zbog ljubavi prema svojim precima. Slava je postala temelj porodične i duhovne povezanosti, čuvajući srpski narod od zaborava, kao nit koja ne prestaje da spaja generacije.
- Mnogo je Srba koji će, u svim okolnostima, ako treba i u tajnosti, poštovati svog svetitelja, ako ništa drugo, zbog ljubavi prema svom dedi, prema svom ocu. A Sveti Sava je naš prvi deda. Prvi poglavar naše Crkve. Mi sveštenici tako od milošte zovemo naše duhovne vođe – deda. Dakle, naš prvi deda ili protodeda jeste Sveti Sava, koji je usadio u naš narod nešto apostolsko, ranohrišćansko, što je srpski dom učinilo najbližim oltaru na dan slave - kaže sveštenik Aleksandar Jovanović.
U suštini, krsna slava je srce srpskog doma – svetkovina vere, ljubavi i zajedništva koja nadilazi vreme i istorijske izazove. Ona nas uči da, i kada se sve menja, ostajemo verni onome što nas čini onim što jesmo – Hristu, veri, porodici i precima. To je ona nevidljiva nit koja spaja srpski narod, čineći ga posebnim u pravoslavnom svetu, gde slava postaje više od običaja – ona postaje život.
Iskrena duhovna povezanost sa Bogom i svetima može doneti utehu i isceljenje u trenucima fizičkih i duhovnih izazova. Sa prodorom i prihvataljem hrišćanstva na našim prostorima, Srbi su (jedini) nastavili sa ovom tradicijom, a smtra se da ju Sveti Sava, prvi arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve, slavu, kakva se danas slavi, uveo u crkvene okvire. Sveti oci uvek ističu da nas Gospod čuje u svakom trenutku i na svakom mestu, ali molitva u sabranju nosi poseban blagoslov zajedništva. Apostol Pavle kaže: "Molite se neprestano." Nije slučajno to rekao. To znači da čovek ne može bez molitve. Ne zato što je molitva obraćanje Bogu, u kojem mi tražimo da nam ispuni naše želje i da ono što nam je potrebno po našoj proceni, govorio je Patrijarh Porfirije.


ZAŠTITA I OSLONAC KADA JE NAJTEŽE: Ova molitva je izvor snage u vreme bolesti
KAKO JE SLAVA POSTALA AUTENTIČAN VERSKI OBIČAJ KOD SRBA: Šta je Sveti Sava rekao sveštenicima i kako se obeležavanje sveca zaštitnika ukorenilo u naš narod
MOLITVA KOD KUĆE ILI U CRKVI: Koji je pravi način da se obratimo Bogu?
ZAŠTO BOG NE ISPUNJAVA NAŠE MOLITVE I ŽELJE: Odgovor na pitanje koje nekad i najrevnosnije vernike boli jeste težak, ali je za nas i najbolji
Koordinator Odseka za dijalog u javnoj sferi Misionarskog odeljenja Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke objašnjava kako pokušaji brisanja crkvene tradicije otkrivaju sukob između iskonskih vrednosti i kvazi „napretka“.
U kratkoj poruci prvog srpskog arhiepiskopa krije se odgovor na nemir, svađe i sitne pobede koje nas troše - pouka koja ne traži da budemo jači od drugih, već da pobedimo sebe.
Stjuardesa koja je preživela nemoguće pronašla je snagu u veri i ikoni Svetog Save, čineći Savindan danom svog spasitelja.
U kripti zavetnog hrama vernici, prosvetitelji i akademici okupili su se da poslušaju reči patrijarha Porfirija o neiscrpnoj mudrosti prvog srpskog arhiepiskopa, njegovom prosvetiteljstvu i značaju za savremeni život i vrednosti zajednice.
Jedan od najpoštovanijih duhovnika Ruske pravoslavne crkve u 20. veku upozorava na duhovnu slepoću i podseća zašto ni uspeh, ni glasnost, ni osuda ne mogu zameniti izgubljeni smisao.
Protojerej Aleksandar Djagilev otkriva psihološke i duhovne uzroke razlaza supružnika i savetuje kako sačuvati bračnu zajednicu u današnje vreme.
Na predavanju u Kosovskom Pomoravlju episkop novobrdski naglasio dvostruko značenje ispovesti – pokajanje i slavljenje Boga i objasnio kako ona čisti savest i jača veze unutar crkvene zajednice.
Potresna priča sa duhovne tribine razotkriva zašto ogorčenost zatvara vrata Svetinje i kako bol može postati prepreka, a ne put.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
U Jevanđelju po Mateju opisano je kako će Sin čovečiji razdvojiti ljude "kao pastir što razdvaja ovce od jaradi", te će jednima reći: "Hodite, blagosloveni Oca mojega", a drugima: "Idite od mene".
Zapis iz starog "Srbskog kuvara" donosi slatkiš od svega nekoliko osnovnih sastojaka, bez aditiva i trikova, ali sa ukusom koji pamte i deca i odrasli.
Pozdravljajući sabrane, patrijarh srpski Porfirije podsetio je da ova institucija od osnivanja 1826. godine traje zahvaljujući spoju ljubavi, odgovornosti i služenja zajedničkom dobru, ostajući oslonac duhovnog i kulturnog pamćenja srpskog naroda.