Ovo odlikovanje dodeljuje se ženama za zasluge u različitim oblastima crkvene, državne i javne službe. Između ostalih za izuzetne aktivnosti i zasluge u nauci i umetnosti i na polju duhovnog prosvećenja, za rad koji doprinosi obrazovanju, kao i verskom i moralnom vaspitanju naroda i za doprinos u očuvanju tradicionalnih vrednosti u društvu.
Na svečanosti u hramu Hrista Spasitelja u Moskvi književnici Ljiljani Habjanović Đurović uručen je Orden Kneginje Olge koji dodeljuje ruski patrijarh Kiril. Ovo visoko priznanje Ruske pravoslavne crkve dodelio joj je vladika Nikolaj, a povodom njenog 70. rođendana.
Orden Svete kneginje Olge dodeljuje se ženama za zasluge u različitim oblastima crkvene, državne i javne službe.
Printscreen / TV Hram
Između ostalih za izuzetne aktivnosti i zasluge u nauci i umetnosti i na polju duhovnog prosvećenja, za rad koji doprinosi obrazovanju, kao i verskom i moralnom vaspitanju naroda i za doprinos u očuvanju tradicionalnih vrednosti u društvu.
- Velika je čast i neizmerna radost dobiti priznanje od ruskog patrijarha i svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve. A potpuno je u duhu knjiga koje pišem što to odlikovanje nosi ime kneginje Olge. Kneginja Olga je prva krštena ruska duša. Da bi primila veru, godine 957. putovala je u Konstantinopolj i tamo je krstio patrijarh Polievkt. Po povratku, posvetila se odgajanju svoga unuka Vladimira. Vaspitavala ga je u hrišćanskom duhu i Vladimir je, kada je postao knez, krstio svu rusku zemlju. Nadam se da će mi Bog i Majka Božja dati vremena i snage da svojim delom i služenjem veri i ljudima opravdam sve druge, pa i ovu veliku milost - izjavila je Habljanović Đurović.
Printscreen / TV Hram
U Rusiji je do sada objavljeno devet knjiga Ljiljani Habjanović Đurović, i to osam romana i jedna knjiga za decu, u više izdanja.
U proteklih petnaest godina, koliko su njene knjige dostupne čitaocima u Rusiji, dobila je dve nagrade Izdavačkog centra Ruske pravoslavne crkve, nagradu „Zlatni vitez“ i „Medalju A.S. Puškina“ za životno delo.
Na međunarodnoj konferenciji u Palati Srbija obeležen vek crkve Svete Trojice, čiji temelji leže u veri, ljubavi i podršci srpskog naroda ruskoj braći u teškim vremenima nakon Oktobarske revolucije.
Levon Vartanov je preko noći postao vernik, počeo da se bavi ikonopisom i spasao bližnje verom, a tokom devedesetih godina, dok je prolazio kroz težak period, njegovo umetničko stvaralaštvo postalo je izvor preživljavanja.
Sto godina duhovne veze Srba i Rusa u obeleženo je hramu Svete Trojice na Tašmajdanu velikim sabranjem koje je uz molitvu slavilo veru, ljubav i jedinstva dva bratska naroda.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Reči velike ruske svetiteljke zapisane su u njenom žitiju, a ono što je rekla pred smrt decenijama kasnije dobilo je potpuno novo značenje, kada su hiljade vernika počele da dolaze na mesto gde počivaju njene mošti.
U ovim prostorima brišu se uobičajene granice - dolaze i vernici i oni koji to nisu, privučeni mirom, razgovorom i atmosferom koja ne nameće, već poziva na zadržavanje.
Desetine hiljada vernika u Moskvi obeležile su krštenje Rusi, a poglavar Ruske pravoslavne crkve poručio da narod bez duhovnih temelja sam sebe uništava.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".