ZOVU GA MANASTIR KOPLJA: Veruje se da se ovde nalazilo sečivo kojim je na krstu proboden Isus Hrist
Nalazi se okružen strmim stenama oko kanjona reke Azat i stavljen je na UNESCO-ov popis svetske baštine 2000. godine.
Crkva je posvećena Svetom proroku Iliji, a na severnoj strani crkve sačuvan je zapis urezan na gredi da je crkva građena 1821. godine. Crknu je sagradio seoski majstor Mitar Udovičić.
Crkva brvnara u Dobroselici nalazi se u istoimenom zlatiborskom selu. Udaljena je 19 kilometara od turističkog centra Zlatibora i pet kilometara od centra Vodica.
Najstarija upamćena crkva brvnara u Dobroselici i njeni sveštenici Gavrilo i Božo pominju se 1749. godine u zapisu iz štampane knjige manastira Svete Trojice Pljevaljske. Zbog blizine turskih kuća i njihovog odnosa prema pravoslavnoj svetinji, narod je svoju bogomolju za noć rasklopio i preneo preko brega na novo mesto.
Kada su je Turci 1806. godine spalili, kao i mnoge druge crkve Starog Vlaha, na istim temeljima je 1821. godine izgrađena nova crkva.

Bojan Mijailović, sveštenik, objašnjava još jedan zanimljiv detalj vezan za ovu brvnaru.
- Ono što je zanimljivo ispričati je to da pri ulasku u crkvu morate dosta da se sagnete, zato što su vrata jako niska. Prvi razlog je iskazivanje poštovanja prema bogomolji, saginjanjem. Drugi razlog je taj kako Turci u crkvu ne bi uvodili svoje konje i druge životinje sa namerom da oskrnave svetinje.
Crkva je posvećena Svetom proroku Iliji, a na severnoj strani crkve sačuvan je zapis urezan na gredi da je crkva građena 1821. godine. Crknu je sagradio seoski majstor Mitar Udovičić.
Po načinu izrade, pojedinim detaljima, masivnoj i lepo oblikovanoj građi ovaj objekat spada među najlepše crkve brvnare. Hram je pravougaonog oblika sa polukružnom apsidom od brvana, dužine osam, a širine pet metara i pripada tipu najmanjih bogomolja. Nekda je ova crkva bila pokrivena šindrom, ali kasnije je preko nje postavljen crep radi bolje zaštite.
Vrata na zapadnoj strani su urađena u drvorezu, a u samoj crkvi postoji samo oltarska pregrada. Unutar crkve se nalazi ikonostas sa vrednim ikonama.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Otac Bojan objašnjava zašto je srpski narod pribegavao ovakvoj gradnji svetinja.
- Crkve brvnare su karakteristične za Srbiju od 17-19 veka, tokom turskog ropstva. Pre toga su crkve bile monumentalne građevine koje su gradili kraljevi i imućni ljudi. Za vreme turskog ropstva narod je pribegavao rešenju da se grade crkve brvnare i tada ih je najviše sagrađeno. Jedan od razloga je novac, a drugi su dimenzije brvnare zbog kojih su izledale kao kuće, pa nisu privlačile pažnju Turcima.
Kako pojašnjava otac Bojan, postoji dobar razlog zašto tokom gradnji brvnara nisu korišćeni ekseri.
- U njihovoj gradnji nisu korišćeni ekseri. Bile su sklopljene i prilikom opasnosti od Turaka, kada su Srbi imali dojavu da Turci dolaze da poharaju svetinju, narod je brvnaru sklapao i prenosio je na drugu lokaciju. Tek se 19. vek, kada je knez Miloš počeo da vlada Srbijom, smatra zlatnim periodom brnavara, tada je u Jablanici izgrađen veliki broj takvih crkava - ističe otac Bojan.
Nalazi se okružen strmim stenama oko kanjona reke Azat i stavljen je na UNESCO-ov popis svetske baštine 2000. godine.
Monahinja Kirijakija iz manastira Svete Nedelje rado deli duhovne pouke sa svima koji ovaj sveti dragulj nađu u selu, za koje mnogi i ne znaju.
O vremenu podizanja hrama i njegovom osnivaču nema podataka ni u drugim pisanim izvorima srednjeg veka, a prema narodnom predanju manastir je podigao despot Stefan Lazarević
Ne zna se mnogo ni o tome kome je ova drevna bogomolja bila posvećena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Crkva je odlučila da instalira avatar sa veštačkom inteligencijom, pri čemu je nakon diskusije izabrana figura Isusa kao najbolje rešenje.
Ukoliko se optužbe za blokadu potvrde, pitanje prevazilazi unutrašnje sukobe bratstva i postaje problem međunarodne zaštite jednog od najstarijih i najznačajnijih manastira u hrišćanskoj istoriji.
Sve češće se dešava da ljudi postove svede isključivo na izmenjen jelovnik.
Ovaj rukopis nastao je samo nekoliko decenija nakon originalnog pisanja Jevanđelja, što ga čini jednim od najznačajnijih novozavetnih otkrića do danas.
U iskrenom i nenametljivom promišljanju, otac Hrizostom Filipesku razotkriva kako se iz gomile protivrečnih sudova rađa i pritisak koji svaki sveštenik nosi, pokazujući koliko su brzopleti utisci često daleko od istine o njegovom pozivu.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 27. četvrtak po Duhovima pokazuje kako istina i ljubav oslobađaju od lažnih uticaja i vode ka unutrašnjem miru i duhovnom rastu.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Ajet 66:8 iz sure Et-Tahrim ističe kako iskreno obraćenje može oblikovati ne samo ličnu sudbinu, već i moralnu snagu cele zajednice.
U vremenima kad tuga i haos vladaju svakodnevnicom, pouka velikog duhovnika 20. veka pokazuje kako umna molitva postaje nevidljivi štit duše i vodi ka unutrašnjoj slobodi.
Duhovna deca i poklonici govore o susretima sa Svetim Jakovom Kalikisom, koji su ostavljali trag u savesti, telu i životu – o molitvi pred kojom su padali strahovi, a ustajale duše.