Navika se nau;no definiše kao naučeni, tokom razvoja ličnosti, stečeni oblik ponašanja u različitim sferama života pojedinca. Formira se dugotrajnim ponavljanjem prema zakonima efekta zbog čega se povezuje i sa procesom uslovljavanja.
Međutim, u hrišćanstvu, navike, prevashodno rđave, povezuju su sa demonskim aktivnostima kojima ne možemo ili nećemo da se odupremo.
Starac Pajsije Svetogorac dao je "lek" i za ovaj problem.
"Kao prvo, čovek treba da shvati da mu određena navika šteti, a zatim da poželi da se protiv nje bori ne bi li je se oslobodio. Da bi se rđava navika odjednom sasekla, treba imati jaku silu volje. Kao što konopac malo-pomalo pravi tanak urez na ivici bunara pa više ne ''beži'', tako i svaka navika malo-pomalo udubljuje u srcu žljeb, iz kog kasnije ona teško izlazi. Treba da budemo veoma pažljivi da ne steknemo rđave navike, jer kasnije je potrebno mnogo smirenja i volje da bismo uspeli da ih se oslobodimo. Otac Tihon znao je da kaže: ''dete moje, dobra navika to ti je vrlina, a rđava navika - strast''.
Bilo kako bilo, uverio sam se da je u egoizmu, sebeljublju i samovolji uzrok ako se čovek bori, pa se i pored toga neprestano spotiče i nikako ne menja /na bolje/. Nedostaje mu smirenje i ljubav, i to je prepreka za Božije delovanje. Sam čovek ne pomaže Bogu, da bi posle Bog njemu pomogao. Ako, na primer, Bog nekome pomogne da pobedi jednu strast, on će to pripisati sebi, pogordiće se, jer će misliti da je pobedio tu strast sam, bez Božije pomoći".
Pobožna osoba posti, sprovodi molitvena i razna druga “pravila”, ispunjava dužnosti pred Bogom, ali nema nikakav ozbiljan odnos s njim...
Sveti Justin Ćelijski je ostavio i pitanja, a na osnovu odgovora svaki Srbin može proveriti da li je on baš taj - pravi Srbin.
U hrišćanskoj tradiciji pominje se da je za sve vreme mučenja neprestano govorio: "Slava tebi Bože moj, slava ti!"
Svi koji se udaljuju od Boga ginu, govorio je otac Danil.