Nijedna kniga u istoriji srpskog naroda nije doživela takav put i takvu sudbinu kao Miroslavljevo Jevanđelje.
Miroslavljevog Jevanđelja, koje je za devet vekova prešlo put od 15.000 kilometara, želeli su da se dokopaju mnogi narodi, počev od Bugara, preko Rusa do Nemaca...
Ta kniga je bila u posedu sve tri srpske dinastije. Nad Miroslavljevim Jevanđeljem neki srpski vladari su se zaklinjali, a nakon toga su stavljali svoje lične interese iznad interesa države, crkve i naroda.
Veljko Topalović, priređivač i izdavač fototipskog izdanja Miroslavljevog Jevanđelja kaže sledeće:
- Prema proceni biblioteke srpske patrijaršije, Srbi su u toku srednjeg veka, u doba vladavine Nemanjića, ispisali 20.000 rukopisa. Nisu svi bili ovako raskošno ukrašeni, ali možemo da kažemo da su Nemanjići u finansijskom smislu uložili vrednost izgradnje 20.000 gradova, u ono što su smatrali da su temelji države koju oni stvaraju, tj. širenje srpske pravoslavne vere, zakonodavstva, pismenosti i kulture uopšte. To je potpuno suprotna situacija od ove koje imamo danas - rekao je Veljko Topalović.
Nemanja Pančić
Miroslavljevo Jevanđelje
Kroz svoju istoriju dugu devet vekova Mirosavljevo Jevanđelje je prešlo put od 15.000 kilometara, od Bjelog Polja do Hilandara, odakle je posle sedam vekova otišlo za Beograd.
Nakon izbijanja Prvog svetskog rata, ono preko Albanije putuje na Krf, odakle odlazi za Francusku. Posle Velikog rata ponovo se vraća u Beograd, a pred početak Drugog svetskog rata putuje za Užice, a odatle u manastir Raču kod Bajene Bašte, da bi se od 1943. godine skrasilo u Beogradu.
Nijedna kniga u istoriji srpskog naroda nije doživela takav put i takvu sudbinu kao Miroslavljevo Jevanđelje.
Protojerej Georgije je istakao da, na osnovu njegove pastirske prakse, uticaju magije i, uopšteno, đavoimanosti, može biti podvrgnut svaki čovek, a u posebnim slučajevima čak i svešteno lice, ukoliko to Gospod dopusti…
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nekada se kuvao bez mnogo komplikovanja, od namirnica koje su bile pri ruci, a upravo spoj povrća, začina i kremastog završetka daje mu poseban karakter.
U vreme cara Prova Trofim i Savatije odbili su da učestvuju u obredu posvećenom Apolonu, dok je senator Dorimedont zbog svoje vere podelio njihovo stradanje.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Sveto miro je jedan od najstarijih mirisa u hrišćanstvu, čija upotreba datira još iz vremena apostola. Njegov miris nosi blagoslov, isceljenje i umirenje duše i tela.
Duhovnici sa Svete gore i profesori teologije sve snažnije opominju: svet više nije isti, a ono što dolazi možda nas zatiče nespremne. Od zaborava svetoga do potpune digitalne kontrole, sedam zabrinjavajućih znakova svedoče da vreme milosti ubrzano ističe.
Priča o proglašenju hrišćanstva za državnu religiju vezana je za dve ključne ličnosti jermenske istorije -kralja Tiridata III i Svetog Grigorija Prosvetitelja.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.