MOŽEMO LI SE MOLITI LEŽEĆI ILI SEDEĆI! Ruski vladika dao i više nego jasan odgovor
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
Patrijarh Pavle je zapisao da žene mogu da uđu u crkvu tokom menstruacije, ali i naglasio šta tom prilikom mogu, a šta ne mogu da rade.
Godinama je postojalo verovanje da ženama nije dozvoljeno da ulaze u crkvu tokom menstrualnog ciklusa, a mnogi su verovali da je to čak strogo zabranjeno.
Iako je menstrualni ciklus prirodna pojava koju sve žene prolaze, mnogima nije bio jasan razlog za ovakve zabrane.
Patrijarh Pavle se u jednoj od svojih knjiga "Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere“ dotakao upravo ove teme i dao jasan odgovor na ovo pitanje i time jednom za svagda razrešio večitu dilemu vernika.

Naime, on je zapisao da žene mogu da uđu u crkvu tokom menstruacije, ali i rekao šta tom prilikom mogu, a šta ne mogu da rade.
- Kako savremena higijenska sredstva mogu da spreče da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, smatram da i sa te strane nema smetnje da žena za vreme mesečnog pranja, uz potrebnu obazrivost i preduzete higijenske mere može dolaziti u crkvu, celivati ikone, primiti naforu i osvećenu vodicu, kao i učestvovati u pojanju. Pričestiti se u tom stanju, ili nekrštena krstiti se, ne bi mogla. No, u smrtnoj bolesti može se i pričestiti i krstiti. Posle porođaja, u pogledu potreba molitava za dolazak u crkvu i ucrkovljenja deteta treba se i dalje držati propisa Trebnika - zapisao je Patrijarh Pavle.
Slični stavovi postoje i u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, gde ženama nije zabranjeno da ulaze u crkvu tokom menstrualnog ciklusa, ali im jeste zabranjeno da celivaju mošti i ikone tokom tog perioda.
A zašto se žena smatra nečistom za vreme ciklusa i odakle se vuče ovaj običaj koji je preuzela i naša crkva, a koji nema nikakve veze sa muškim šovinizmom, pročitajte na ovom linku.
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
Njene mošti i grob nalaze se u Petrogradu, u maloj kapeli na Smolenskom groblju.
Matuška Olga je bila poznata po svojoj empatiji i brizi za one koji su pretrpeli zlostavljanje svih vrsta, posebno seksualno.
Ne bi trebalo mališanima čitati akatiste, tim više, prisiljavati ih, nego pročitajte dve – tri kratke molitve iz molitvoslova pred sveto pričešće, i isto toliko blagodarnih molitava posle svetog pričešća posle dolaska kući iz crkve, objasnio je otac Mihail.
Svaka žena koja se gologlava moli Bogu sramoti svoju glavu, isto tako i muškarac, ako se pokrivene glave moli Bogu sramoti sebe.
Pravoslavna misija u Ugandi rođena je iz duboke potrebe naroda koji je, razočaran plodovima delovanja nekadašnjih kolonijalnih misionara, počeo da traga za izvornim i nepromenjenim hrišćanskim predanjem.
Na Fejsbuk stranici ovog hrama podelili su zanimljivu vest.
Otkrivena zastava iz Drugog svetskog rata u srcu Knjaževca.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Od krika na krstu do reči koje podižu iz beznađa: zašto su rani hrišćani sačuvali baš ove trenutke u izvornom obliku.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.
Muškarac iz Londona izgubio život tokom verskog obreda u Birmingemu, dok se pastorka suočava sa optužbom i otvaraju pitanja o bezbednosti i odgovornosti.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Iako se priprema od istih osnovnih sastojaka, svaka kuhinja mu daje svoj potpis, čuvajući duh jela koje je preživelo generacije.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.
U hramu u Bresnici, pred mnoštvom vernika, otvorena su pitanja koja se retko izgovaraju naglas – šta u čoveku zaista živi, šta odumire i po čemu će ga, na kraju, Bog prepoznati