Protojerej Georgije je istakao da, na osnovu njegove pastirske prakse, uticaju magije i, uopšteno, đavoimanosti, može biti podvrgnut svaki čovek, a u posebnim slučajevima čak i svešteno lice, ukoliko to Gospod dopusti…
Kraj 20. i prvu četvrtinu 21. veka obeleležila je sve veća prisutnost zla i brojne duhovne opasnosti koje se ogledaju dobrim delom i kroz okultizam.
Na to je posebno upozorio preošle godine upokojeni ruski protojerej Georgije Vahromejev u svojoj knjizi "Kako da se zaštitimo od magije", ističući da "iako ovo još uvek nije Svršetak sveta, sve se očiglednije projavljuju apokaliptičke karakteristike našeg vremena".
“I zbačena bi aždaja, velika, stara zmija, koja se zove đavo (klevetnik) i satana (protivnik), koja zavodi svu vaseljenu i zbačena bi na zemlju i s njom biše zbačeni anđeli njezini… Teško žiteljima zemlje… jer siđe k vama đavo u jarosti velikoj, znajući da malo vremena ima", citira on deo iz Otkrovljenja i kaže da upravo ekumenizam i okultizam su one dve sile koje pripremaju čovečanstvo da prihvati antihrista.
- Zatim će žiteljima zemlje biti još teže, kada đavo svu svoju silu preda čoveku, antihristu. Sada su prisutne đavolske sluge, vračari, magovi, gatari, hiromanti, teosofi, kabalisti, antroposofi, spiritisti, medijumi, jogini, Rerihovi sledbenici, bioenergetičari, šamani i ostali, i ostali, kojima nema broja – svi oni žure da pripreme tlo za velikog lažnog proroka i čarobnjaka, kojem će ljudi morati da se klanjaju kao bogu - kaže protojerej Georgije.
On ističe da u Crkvu sve češće i češće dolaze ljudi koji traže pomoć protiv "uroka“, "gatki“ i "đavolskih napada“. Na to ih teraju nesuglasice u porodici, iznenadne bolesti, neshvatljive pojave, anksioznost... I ti ljudi jesu pod uticajem magijskog uticaja.
Shutterstock
Okultizam, Ilustracija
On je istakao da, na osnovu njegove pastirske prakse, uticaju magije i, uopšteno đavoimanosti, može biti podvrgnut svaki čovek, a u posebnim slučajevima čak i svešteno lice, ukoliko to Gospod dopusti…
Međutim, u savremenoj svetu su ovim uticajima, kao po pravilu, izloženi kršteni, ali necrkveni ljudi odnosno ove grupe ljudi.
- Ljudi koji smatraju da "veruju u duši". To su osobe koje se izjašnjavaju kao vernici, ali se udaljavaju od Crkve i veruju da im je dovoljno da "Bog bude u duši". Oni ne vide potrebu za aktivnim učešćem u Crkvi, iako povremeno posećuju hram.
- Drugu kategoriju čine ljudi koji su hrišćanstvu pristupili u zrelim godinama ili, tačnije, oni među njima koji su, odrekavši se ateizma, nažalost bili privučeni istočnom mistikom ili okultizmom. Njihova duhovna polupismenost strašnija je od duhovne nepismenosti ljudi koji pripadaju kategoriji koju smo prethodno opisali.
Shutterstock
Magija, Ilustracija
Među ovim ljudima koji obično pripadaju klasi intelektualaca, česti su slučajevi prikrivene đavoimanosti: njima se (na početku preobraćanja) otkrivaju svi mogući "darovi“, "prosvetljenja“, "viđenja Hrista“, Majke Božije ili anđela. Pri tom se događa da im, sa svakim novim „viđenjem“, jača osećanje sopstvene važnosti. Međutim, možemo biti apsolutno sigurni u to da njihovi kontakti sa duhovnim svetom nisu kontakti sa Bogom, nego sa demonima. Ova uverenost zasniva se na poznavanju i viđenju one provalije greha u koju je pogruženo savremeno čovečanstvo.
Oni u crkvu stupaju tek nakon što su proživeli neku ličnu dramu ili porodičnu tragediju ili, pak, nakon što su se neposredno susreli sa projavom demonskih sila u čoveku. Pristupaju crkvi, i uvek postavljau jedno isto pitanje: šta im se dogodilo? Ko je na njih bacio „čini?“ Kako sada da se zaštite od ove vradžbine?
- Treća kategorija su ljudi koji redovno posećuju crkvu, ali nisu istinski povezani s Crkvom. To su ljudi koji idu u crkvu, poznaju rituale i zakone, ali nisu istinski posvećeni duhovnom životu. Iako se pridržavaju spoljašnjih crkvenih normi, njihova vera je površna, što ih čini podložnim zlim uticajima.
Vahromejev podvlači da su svi ovi ljudi izloženi okultnim uticajima, jer im nedostaje prava duhovna povezanost sa Crkvom i iskrena vera.
Čin opela je zaupokojeno bogosluženje, koje se nad upokojenim služi samo jednom. U tome je njegova suštinska razlika od drugih zaupokojenih službi, koje mogu da se služe više puta kao što su, primera radi parastosi, litije, kaže sveštenik.
U težim slučajevima uznemirenosti i smetnji svakako su neophodni saveti duhovnika i molitveni rad Crkvenog sveštenstva ili monaha, kao i kajanje, jer te magijske vezanosti su posledica, veruje se, grešnog života.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Nekada se kuvao bez mnogo komplikovanja, od namirnica koje su bile pri ruci, a upravo spoj povrća, začina i kremastog završetka daje mu poseban karakter.
U vreme cara Prova Trofim i Savatije odbili su da učestvuju u obredu posvećenom Apolonu, dok je senator Dorimedont zbog svoje vere podelio njihovo stradanje.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.