OLIVER BUNIC / AFP / ProfimediaIlustracija, osvećenje vode
Mladi sveštenoslužitelj je doživeo trenutak preobražaja kada se pred njegovim očima desilo nesvakidašnje čudo osvećenja vode – mutna tečnost postala je kristalno čista, a s njom je i njegovo srce pronašlo novi put vere.
U Pravoslavlju čuda nisu samo daleki i retki događaji, već živi dokazi Božanske prisutnosti u svetu. Ona se ne dešavaju radi senzacije, već kao svedočanstva vere, podsticaji pokajanju i blagoslov onima koji ih primaju. Neretko su skrivena od ljudskih očiju, poznata samo onima koji su im neposredni svedoci. Takav je i ovaj divni događaj, koji nam prenosi otac David Proskurjakov, sveštenik Ruske pravoslavne crkve.
Otac David pripoveda kako se, u vreme studentskog života njegovog rođenog brata, koji je svedočio ovom događaju, u moskovskom manastiru odigralo nesvakidašnje čudo osvećenja vode. Mladi sveštenik, tek rukopoložen, borio se sa duhovnim iscrpljenjem. Monaško služenje, puno dugih bogosluženja i poslušanja, činilo ga je klonulim, nezadovoljnim i nesigurnim u svoje služenje. Teško breme pomisli i umora pritislo je njegovo srce.
Po svedočenju oca Davida, mladi sveštenik je jednog dana dobio blagoslov da osveti vodu.
- S obzirom na veliku potrebu, voda se osvećivala u velikom rezervoaru napolju. Ostavivši slavinu da se puni, otišao je da obavi druge obaveze. Kada se vratio, zatekao je vodu boje tamnog čaja, neprijatnog mirisa rđe. U tom trenutku, nesposoban da se izbori sa sopstvenom slabošću, samo je nemoćno odmahnuo rukom. Pomislivši da ga ionako čeka prekor, započeo je molitveno pravilo - kaže otac David, prenosi portal foma.ru..
Olga MALTSEVA / AFP / Profimedia
Ilustracija, osvećenje vode
Ono što se potom dogodilo prevazišlo je svaku sumnju.
- Kada su prisutni počeli da sipaju svetu vodu u svoje posude, sveštenik je očekivao negodovanje i pritužbe. Međutim, svi su mirno uzimali vodu, niko se nije žalio. Zbunjen, prišao je rezervoaru – i ostao bez daha. Voda, koja je do maločas bila mutna i nečista, sada je blistala bistrinom poput izvorskog kladenca. Nestao je i jak miris rđe, a ukus vode postao je blag, podsećajući na onu sa Bajkalskog jezera - pripoveda sveštenik David Proskurjakov.
Zahvaćen neopisivom radošću, mladi sveštenik je napunio kutlaču i potrčao po manastirskoj porti, nudeći svima da probaju njenu novostečenu čistoću. Ljudi su ga zbunjeno posmatrali, ne shvatajući njegov zanos, ali on je, dirnut Božanskim znamenjem, klicao iz sveg srca: „Hristos vaskrse, jer je Svemoguć!“
Ovo čudo, po rečima oca Davida, nije samo pročistilo vodu – ono je pročistilo i srce mladog sveštenika. Svaka tuga i klonulost nestale su u trenutku, kao da ih nikada nije ni bilo. Onaj koji je bio na ivici očajanja, sada je bio preobražen radošću i novom snagom. Gospod je Svojom blagodaću osvetio vodu i dodir Svoje ljubavi položio na dušu služitelja, pokazujući mu da je On uvek prisutan, spreman da podigne one koji posrću i da svetlošću obasja one koji su u tami.
Tako je osvećenje vode postalo osvećenje srca. U nečemu što je izgledalo kao trenutak duhovne nemoći, Gospod je pokazao Svoju moć i milost. I do danas, priča o ovom čudu ostaje živo svedočanstvo da su vera i nada nikada neugasivi plamenovi, koje ni najmračniji trenuci ne mogu ugasiti.
Ranije je bilo nezamislivo da sveštenik dođe na sahranu kremiranog, jer hrišćani pravoslavci veruju u svetost i nepovredivost tela, pa se ono zbog toga "predaje zemlji na čuvanje".
Vernici i istoričari zabrinuti zbog plana albanskog Ministarstva kulture da hram pretvori u muzejski prostor, što ugrožava duhovni i kulturni identitet sela.
Kao mudar i duhovan čovek, Sveti Danilo je imao i politički uticaj, a naročito ga je poštovao car Lav koji je naredio da se napravi krov na stubu na kome je obitavao, kako bi ga spasao od smrzavanja.
U Jagodnjaku nadomak Osijeka, na praznik Svetog Nikolaja, obeleženo je 300 godina Nikolajevskog hrama, sabornosti i istrajanja Srba na prostoru današnje Hrvatske.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Od zmija sa krstom na glavi i cvetanja suvih ljiljana do reke Jordana koja menja tok – vernici širom sveta u ovim čudima vide živu potvrdu Božijeg prisustva.
Vodeći nas kroz prizore Isaijinih proročanstava, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 13. četvrtak pokazuje kako Božja moć i danas menja život i veru ljudi.
U prepunom hramu Svetog arhangela Mihaila, patrijarh srpski je tumačio Jevanđelje po Mateju, naglašavajući večnu snagu Hristove reči, značaj vere u životu i postom i molitvom pobedu nad demonskim silama.
Ruska novinarka Aleksandra Gripas otkriva kako joj je molitva, iako tada još nije bila krštena, spasla ćerku od sigurne smrti i zauvek promenila njen život i veru.
Vernici i istoričari zabrinuti zbog plana albanskog Ministarstva kulture da hram pretvori u muzejski prostor, što ugrožava duhovni i kulturni identitet sela.
Reči svetogorskog podvižnika, starca Dionisija Ignjata, razotkrivaju tišinu koja je postala opasnija od progona - rat protiv pravoslavlja, obmana i pitanje koje odzvanja jače od svake najave kraja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Reči svetogorskog podvižnika, starca Dionisija Ignjata, razotkrivaju tišinu koja je postala opasnija od progona - rat protiv pravoslavlja, obmana i pitanje koje odzvanja jače od svake najave kraja.
Dok se srednjovekovni junaci svojataju, život ćerke i unuka Đurađa Kastriotića svedoči o pravoslavnoj veri, srpskoj despotskoj lozi i svetosti koja ne pristaje na savremene interpretacije.