OLIVER BUNIC / AFP / ProfimediaIlustracija, osvećenje vode
Mladi sveštenoslužitelj je doživeo trenutak preobražaja kada se pred njegovim očima desilo nesvakidašnje čudo osvećenja vode – mutna tečnost postala je kristalno čista, a s njom je i njegovo srce pronašlo novi put vere.
U Pravoslavlju čuda nisu samo daleki i retki događaji, već živi dokazi Božanske prisutnosti u svetu. Ona se ne dešavaju radi senzacije, već kao svedočanstva vere, podsticaji pokajanju i blagoslov onima koji ih primaju. Neretko su skrivena od ljudskih očiju, poznata samo onima koji su im neposredni svedoci. Takav je i ovaj divni događaj, koji nam prenosi otac David Proskurjakov, sveštenik Ruske pravoslavne crkve.
Otac David pripoveda kako se, u vreme studentskog života njegovog rođenog brata, koji je svedočio ovom događaju, u moskovskom manastiru odigralo nesvakidašnje čudo osvećenja vode. Mladi sveštenik, tek rukopoložen, borio se sa duhovnim iscrpljenjem. Monaško služenje, puno dugih bogosluženja i poslušanja, činilo ga je klonulim, nezadovoljnim i nesigurnim u svoje služenje. Teško breme pomisli i umora pritislo je njegovo srce.
Po svedočenju oca Davida, mladi sveštenik je jednog dana dobio blagoslov da osveti vodu.
- S obzirom na veliku potrebu, voda se osvećivala u velikom rezervoaru napolju. Ostavivši slavinu da se puni, otišao je da obavi druge obaveze. Kada se vratio, zatekao je vodu boje tamnog čaja, neprijatnog mirisa rđe. U tom trenutku, nesposoban da se izbori sa sopstvenom slabošću, samo je nemoćno odmahnuo rukom. Pomislivši da ga ionako čeka prekor, započeo je molitveno pravilo - kaže otac David, prenosi portal foma.ru..
Olga MALTSEVA / AFP / Profimedia
Ilustracija, osvećenje vode
Ono što se potom dogodilo prevazišlo je svaku sumnju.
- Kada su prisutni počeli da sipaju svetu vodu u svoje posude, sveštenik je očekivao negodovanje i pritužbe. Međutim, svi su mirno uzimali vodu, niko se nije žalio. Zbunjen, prišao je rezervoaru – i ostao bez daha. Voda, koja je do maločas bila mutna i nečista, sada je blistala bistrinom poput izvorskog kladenca. Nestao je i jak miris rđe, a ukus vode postao je blag, podsećajući na onu sa Bajkalskog jezera - pripoveda sveštenik David Proskurjakov.
Zahvaćen neopisivom radošću, mladi sveštenik je napunio kutlaču i potrčao po manastirskoj porti, nudeći svima da probaju njenu novostečenu čistoću. Ljudi su ga zbunjeno posmatrali, ne shvatajući njegov zanos, ali on je, dirnut Božanskim znamenjem, klicao iz sveg srca: „Hristos vaskrse, jer je Svemoguć!“
Ovo čudo, po rečima oca Davida, nije samo pročistilo vodu – ono je pročistilo i srce mladog sveštenika. Svaka tuga i klonulost nestale su u trenutku, kao da ih nikada nije ni bilo. Onaj koji je bio na ivici očajanja, sada je bio preobražen radošću i novom snagom. Gospod je Svojom blagodaću osvetio vodu i dodir Svoje ljubavi položio na dušu služitelja, pokazujući mu da je On uvek prisutan, spreman da podigne one koji posrću i da svetlošću obasja one koji su u tami.
Tako je osvećenje vode postalo osvećenje srca. U nečemu što je izgledalo kao trenutak duhovne nemoći, Gospod je pokazao Svoju moć i milost. I do danas, priča o ovom čudu ostaje živo svedočanstvo da su vera i nada nikada neugasivi plamenovi, koje ni najmračniji trenuci ne mogu ugasiti.
Ranije je bilo nezamislivo da sveštenik dođe na sahranu kremiranog, jer hrišćani pravoslavci veruju u svetost i nepovredivost tela, pa se ono zbog toga "predaje zemlji na čuvanje".
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Razdvajamo autentično svedočanstvo o svetiteljki od mitova, uključujući i priču o navodnom susretu sa Staljinom, i otkrivamo kako je zaista izgledao njen život u vremenu progona i stradanja.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".