NASILNI PRELAZ PAROHIJA U NEKANONSKU PRAVOSLAVNU CRKVU UKRAJINE: Prebacuju se u novonastalu raskolničku crkvu
Državna služba za etnopolitičku politiku objavila je brojke o tzv. „prelazima“ parohija počev od stvaranja PCU.
Ukrajinski verni narod, poput hrišćana iz prvih vekova, pronalaze snagu u podrumima i sklonistima, čuvajući veru u danima progona.
U zagušljivoj tami, koja je poput hladnog pečata u istoriji, vernici Ukrajinske pravoslavne crkve ne predaju se. U oktobru 2024. godine, kada su Sabornu crkvu Svetog Arhangela Mihaila u Čerkasima zauzele pristalice Pravoslavne crkve Ukrajine, parohijani ove crkve nisu dozvolili da ih nasilje ujedini samo u strahu – oni su, naprotiv, u molitvi pronašli još snažniji temelj. Oni su, poput hrišćana iz ranih vekova, ponovo ušli u katakombe, ponovo su u podrumima pronašli prostor za neuništivu veru.
Uvek je bilo tako. I u najtežim vremenima, kada su sile protivnika postajale preteške, vernici su se trudili da sačuvaju tu svetlu iskru koju im je Bog poklonio. Slično onima iz prvih vekova, kada su hrišćani, progoneći svoje duše u mračnim katakombama, pronašli svetlost – tako i danas, oni koji nisu dopustili da ih progoni svest o nemoći, ponovo su našli način da zadrže veru.
Iako su prošli kroz mnoge nepravde, bez crkava i svetih prostora, vernici u Čerkasima nisu se predali. Tako je 2. marta 2025. godine, u podrumu jedne stambene zgrade, osvećen privremeni hram u čast Svetog Serafima Sarovskog. Taj hram, kao svetilište u srcu grada, postao je svetionik nade. Vernici su sopstvenim sredstvima uredili podrum, bez očekivanja priznanja i bez pompe, samo sa željom da njihova molitva, koju nisu mogli obustaviti, pronađe svoje mesto.
Mitropolit Teodosije je osvetio ovo mesto, i to nije bila samo formalnost. Osvetio je prostor koji nije imao ni minijaturne zlatne kupole, ni sjajnu fresku. Imao je samo srce ispunjeno verom i snagu da nastavi dalje. Poklonio je parohiji ikonu Svetog Serafima Sarovskog, sa delom nepropadljivih moštiju svetitelja, a na tom mestu nije bilo ničega osim Božje prisutnosti i duboke, iskrene vere.
„Izgradnja crkava – to je pitanje opstanka za pravoslavne hrišćane. I ova želja, koja nikada nije prestajala, bila je vodilja mnogim generacijama progonjenih hrišćana, kako u prošlosti, tako i sada,“ poručuje Mitropolija Čerkasi, podsećajući nas na to da „nevolje, tuga i progonstvo“ (Rimljanima 8:35) nisu mogli da zasene ni najkrvavije borbe, ni najpotresnije trenutke.
U Čerkasima, kao i u mnogim drugim mestima Ukrajine, vera nije slomljena – ona je, u najmanjim i najtamnijim prostorijama, ponovo našla svoju snagu. To je borba koja se vodi ne samo u borbenim redovima, već i u srcima onih koji se mole – najsvetijoj fronti koju nijedna sila ne može zauzeti.
Državna služba za etnopolitičku politiku objavila je brojke o tzv. „prelazima“ parohija počev od stvaranja PCU.
Molitva je za dušu nasušna potreba, isto kao što je vazduh nasušna potreba za naša pluća. I kao što bez vazduha telo ne može da živi, tako ni duša ne može bez molitve.
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
U crkvi preuzetoj od kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve, bogoslužbeni tekstovi sa imenom Hrista i svetitelja osvanuli su u toaletu, dok nadležni pokušavaju da negiraju umešanost u ovaj sramotni čin.
Napominje da tu vrednost, koju nam niko ne može oduzeti, delimo i u sebi uveličavamo tako što pomažemo drugima - jer na taj način širimo krug dobrote.
Sveštenik Aleksandar Čavka ispričao je neobičnu priču, koju je čuo od svog prijatetelja - profesora, a njegovo kazivanje vam prenosimo u celosti.
U vremenu kada se sve meri rezultatima, ocenama i brzinom napretka, možda najviše vredi podsetiti sebe – dete ne traži savršenog roditelja, već prisutnog.
Snaga i moć Boga ne ogleda se samo u veličini sveta koji je stvorio, već i u tome što svakom čoveku daje priliku za novi početak - bez obzira na prošlost.
Ova vernica objašnjava da u manastir Tumane dolazi kako bi se svecima zamolila što su - kako tvrdi, izmolili pomoć od Boga da joj pomogne da povrati zdravlje.
Veliki svetitelj iz 4. veka ostavio je pouku koja nam pokazuje zašto nas uvrede toliko bole i kako jednostavnim ćutanjem možemo sačuvati mir i duhovnu snagu.
Iguman Manastira Podmaine ističe da svako od nas treba biti oprezan pri iznošenju tako odrične tvrdnje.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava da bez smirenja i poslušnosti nema ljubavi, sabornosti ni spasenja – a upravo to je ono čega se današnji čovek najmanje želi odreći.
Smešteno na Administrativnoj liniji sa Kosovom i Metohijom selo Štava, koje je nekada bilo poznato po rudnim bogatstvima i lekovitim izvorima, danas je gotovo pusto.
Ova vernica objašnjava da u manastir Tumane dolazi kako bi se svecima zamolila što su - kako tvrdi, izmolili pomoć od Boga da joj pomogne da povrati zdravlje.
Postoji li grešno ponašanje koje nikako ne možeš da pobediš? Egzorcista otkriva sedam duhovnih oružja koja jačaju dušu i "izgladnjuju" neprijatelja.
Umesto uobičajenih letnjih dana, gledali su kako vatra guta njihove domove, štale, životinje, voćnjake, sve ono što su godinama s ljubavlju i trudom stvarali.
Potomci iz Hercegovine, rasuti po raznim državama, udružili su snage i izgradili crkvu Svetog Georgija, koju je vladika Dimitrije osveštao i sabranima poslao snažnu poruku o ljubavi i čistom srcu.
Otkrivamo recept za beogradsku kapamu, kakvu su naše bake spremale za slave i praznike, kada su kuće mirisale na ljubav, a svaki zalogaj bio blagoslov.
Pravoslavna molitva prenosi se vekovima i donosi mir, slogu i nežnost u dom – evo kako ona zvuči i zašto bi trebalo svakodnevno da je izgovarate zajedno sa voljenom osobom.