NASILNI PRELAZ PAROHIJA U NEKANONSKU PRAVOSLAVNU CRKVU UKRAJINE: Prebacuju se u novonastalu raskolničku crkvu
Državna služba za etnopolitičku politiku objavila je brojke o tzv. „prelazima“ parohija počev od stvaranja PCU.
Ukrajinski verni narod, poput hrišćana iz prvih vekova, pronalaze snagu u podrumima i sklonistima, čuvajući veru u danima progona.
U zagušljivoj tami, koja je poput hladnog pečata u istoriji, vernici Ukrajinske pravoslavne crkve ne predaju se. U oktobru 2024. godine, kada su Sabornu crkvu Svetog Arhangela Mihaila u Čerkasima zauzele pristalice Pravoslavne crkve Ukrajine, parohijani ove crkve nisu dozvolili da ih nasilje ujedini samo u strahu – oni su, naprotiv, u molitvi pronašli još snažniji temelj. Oni su, poput hrišćana iz ranih vekova, ponovo ušli u katakombe, ponovo su u podrumima pronašli prostor za neuništivu veru.
Uvek je bilo tako. I u najtežim vremenima, kada su sile protivnika postajale preteške, vernici su se trudili da sačuvaju tu svetlu iskru koju im je Bog poklonio. Slično onima iz prvih vekova, kada su hrišćani, progoneći svoje duše u mračnim katakombama, pronašli svetlost – tako i danas, oni koji nisu dopustili da ih progoni svest o nemoći, ponovo su našli način da zadrže veru.
Iako su prošli kroz mnoge nepravde, bez crkava i svetih prostora, vernici u Čerkasima nisu se predali. Tako je 2. marta 2025. godine, u podrumu jedne stambene zgrade, osvećen privremeni hram u čast Svetog Serafima Sarovskog. Taj hram, kao svetilište u srcu grada, postao je svetionik nade. Vernici su sopstvenim sredstvima uredili podrum, bez očekivanja priznanja i bez pompe, samo sa željom da njihova molitva, koju nisu mogli obustaviti, pronađe svoje mesto.

Mitropolit Teodosije je osvetio ovo mesto, i to nije bila samo formalnost. Osvetio je prostor koji nije imao ni minijaturne zlatne kupole, ni sjajnu fresku. Imao je samo srce ispunjeno verom i snagu da nastavi dalje. Poklonio je parohiji ikonu Svetog Serafima Sarovskog, sa delom nepropadljivih moštiju svetitelja, a na tom mestu nije bilo ničega osim Božje prisutnosti i duboke, iskrene vere.
„Izgradnja crkava – to je pitanje opstanka za pravoslavne hrišćane. I ova želja, koja nikada nije prestajala, bila je vodilja mnogim generacijama progonjenih hrišćana, kako u prošlosti, tako i sada,“ poručuje Mitropolija Čerkasi, podsećajući nas na to da „nevolje, tuga i progonstvo“ (Rimljanima 8:35) nisu mogli da zasene ni najkrvavije borbe, ni najpotresnije trenutke.
U Čerkasima, kao i u mnogim drugim mestima Ukrajine, vera nije slomljena – ona je, u najmanjim i najtamnijim prostorijama, ponovo našla svoju snagu. To je borba koja se vodi ne samo u borbenim redovima, već i u srcima onih koji se mole – najsvetijoj fronti koju nijedna sila ne može zauzeti.
Državna služba za etnopolitičku politiku objavila je brojke o tzv. „prelazima“ parohija počev od stvaranja PCU.
Molitva je za dušu nasušna potreba, isto kao što je vazduh nasušna potreba za naša pluća. I kao što bez vazduha telo ne može da živi, tako ni duša ne može bez molitve.
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
U crkvi preuzetoj od kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve, bogoslužbeni tekstovi sa imenom Hrista i svetitelja osvanuli su u toaletu, dok nadležni pokušavaju da negiraju umešanost u ovaj sramotni čin.
Duhovi zla u ljudski um unose misli koje podstiču strah, očajanje, mržnju, zavist, gordost i beznađe.
Otac Dejan upozorava da mnogi vernici prave grešku očekujući neki natprirodi znak, zbog čega neretko odlažu donošenje važnih odluka.
Gospod i pre nego što ga zamolimo sve čuje i sve zna, opominjao je starac Ilija.
Upravo je molitva most koji povezuje čoveka sa neiscrpnim izvorom Božje ljubavi i milosrđa.
Od srebroljublja i gordosti do neblagodarnosti i ravnodušnosti, svetogorski starac nabraja ponašanja koja se lako prikriju iza svakodnevnih navika, a čoveka mogu udaljiti od Boga i drugih ljudi.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
U pojedinim danima crkveni tipik dopušta umerenu upotrebu vina, ali se ti propisi ne mogu poistovetiti sa savremenim shvatanjem alkohola.
U besedi za četvrtak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega zemaljska dobra ne mogu da daju trajnu sitost i zašto je prava glad ona koja vodi ka Bogu.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Oštra pouka ave Justina Popovića ne ostavlja prostor za opravdanja, već svakoga suočava sa pitanjem kako svojim postupcima služi Bogu.
Nakon što je, nagovorena od vračare, učinila preljubu, Teodora je napustila dotadašnji život i muža i odlučila da se potpuno posveti pokajanju.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.