NASILNI PRELAZ PAROHIJA U NEKANONSKU PRAVOSLAVNU CRKVU UKRAJINE: Prebacuju se u novonastalu raskolničku crkvu
Državna služba za etnopolitičku politiku objavila je brojke o tzv. „prelazima“ parohija počev od stvaranja PCU.
Ukrajinski verni narod, poput hrišćana iz prvih vekova, pronalaze snagu u podrumima i sklonistima, čuvajući veru u danima progona.
U zagušljivoj tami, koja je poput hladnog pečata u istoriji, vernici Ukrajinske pravoslavne crkve ne predaju se. U oktobru 2024. godine, kada su Sabornu crkvu Svetog Arhangela Mihaila u Čerkasima zauzele pristalice Pravoslavne crkve Ukrajine, parohijani ove crkve nisu dozvolili da ih nasilje ujedini samo u strahu – oni su, naprotiv, u molitvi pronašli još snažniji temelj. Oni su, poput hrišćana iz ranih vekova, ponovo ušli u katakombe, ponovo su u podrumima pronašli prostor za neuništivu veru.
Uvek je bilo tako. I u najtežim vremenima, kada su sile protivnika postajale preteške, vernici su se trudili da sačuvaju tu svetlu iskru koju im je Bog poklonio. Slično onima iz prvih vekova, kada su hrišćani, progoneći svoje duše u mračnim katakombama, pronašli svetlost – tako i danas, oni koji nisu dopustili da ih progoni svest o nemoći, ponovo su našli način da zadrže veru.
Iako su prošli kroz mnoge nepravde, bez crkava i svetih prostora, vernici u Čerkasima nisu se predali. Tako je 2. marta 2025. godine, u podrumu jedne stambene zgrade, osvećen privremeni hram u čast Svetog Serafima Sarovskog. Taj hram, kao svetilište u srcu grada, postao je svetionik nade. Vernici su sopstvenim sredstvima uredili podrum, bez očekivanja priznanja i bez pompe, samo sa željom da njihova molitva, koju nisu mogli obustaviti, pronađe svoje mesto.

Mitropolit Teodosije je osvetio ovo mesto, i to nije bila samo formalnost. Osvetio je prostor koji nije imao ni minijaturne zlatne kupole, ni sjajnu fresku. Imao je samo srce ispunjeno verom i snagu da nastavi dalje. Poklonio je parohiji ikonu Svetog Serafima Sarovskog, sa delom nepropadljivih moštiju svetitelja, a na tom mestu nije bilo ničega osim Božje prisutnosti i duboke, iskrene vere.
„Izgradnja crkava – to je pitanje opstanka za pravoslavne hrišćane. I ova želja, koja nikada nije prestajala, bila je vodilja mnogim generacijama progonjenih hrišćana, kako u prošlosti, tako i sada,“ poručuje Mitropolija Čerkasi, podsećajući nas na to da „nevolje, tuga i progonstvo“ (Rimljanima 8:35) nisu mogli da zasene ni najkrvavije borbe, ni najpotresnije trenutke.
U Čerkasima, kao i u mnogim drugim mestima Ukrajine, vera nije slomljena – ona je, u najmanjim i najtamnijim prostorijama, ponovo našla svoju snagu. To je borba koja se vodi ne samo u borbenim redovima, već i u srcima onih koji se mole – najsvetijoj fronti koju nijedna sila ne može zauzeti.
Državna služba za etnopolitičku politiku objavila je brojke o tzv. „prelazima“ parohija počev od stvaranja PCU.
Molitva je za dušu nasušna potreba, isto kao što je vazduh nasušna potreba za naša pluća. I kao što bez vazduha telo ne može da živi, tako ni duša ne može bez molitve.
Pahomije Bruskov objašnjava da je sve dozvoljeno, ali da je važno razmisliti šta je razlog za sedenje ili ležanje tokom molitve.
U crkvi preuzetoj od kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve, bogoslužbeni tekstovi sa imenom Hrista i svetitelja osvanuli su u toaletu, dok nadležni pokušavaju da negiraju umešanost u ovaj sramotni čin.
Bez Boga nema istinske pomoći, ističe arhimandrit Stefan.
U pravoslavlju se naglašava da Bog ne stvara zlo niti uživa u ljudskoj patnji, ali dopušta iskušenja radi duhovne koristi.
Navikli smo da veru pretvaramo u spisak zahteva i obećanja, ali Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u jednoj kratkoj misli ruši tu logiku i vraća nas na pitanje koje ne može da se zaobiđe: šta zapravo znači stati pred Boga bez trgovine i bez računa?
Sveti oci su svedočili da se mir ne nalazi u izbegavanju stradanja, već u pravilnom odnosu prema njemu.
Da biste se oslobodili straha, govorio je otac Teognost, treba imati veru, veru ne samo u Boga, jer i demoni veruju i drhte.
U besedi za utorak Sedmice bludnoga sina, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako kroz milosrđe, oproštaj i gradnju mira čovek dotiče božansku istinu i otkriva tajne Raja.
Dok svet često nagrađuje nepravdu, podviznik iz Odese iz 20. veka pokazuje kako čuvanje savesti i hodanje “uskim putem” postaje jedini pravi odgovor na okrutnost života.
Nekadašnji basista benda Danzig Džoš Lejzi govori o ličnom slomu, godinama borbe sa zavisnošću i susretu s verom, koji ga je doveo do odluke da primi svetu tajnu krštenja u Pravoslavnoj crkvi.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Osnivač Srpske pravoslavne crkve prvobitno počivao u Velikom Trnovu, pre nego što su njegove mošti prenete u manastir Mileševu.
Nekadašnji basista benda Danzig Džoš Lejzi govori o ličnom slomu, godinama borbe sa zavisnošću i susretu s verom, koji ga je doveo do odluke da primi svetu tajnu krštenja u Pravoslavnoj crkvi.
Iako je ova praksa uobičajena među mnogim vernicima, Đurđević ističe da nije obavezna i ljudi mogu birati da li će je slediti ili ne.