Duhovna riznica 12.03.2025 | 11:49

ŠTA JE TIHOVANJE, KAKO ISCELJUJE I PO ČEMU SE RAZLIKUJE OD MOLITVE! Sveštenik o drevnoj tajni pravoslavlja i sukobu sa Zapadnom crkvom oko njega

Autor: M.M.
ŠTA JE TIHOVANJE, KAKO ISCELJUJE I PO ČEMU SE RAZLIKUJE OD MOLITVE! Sveštenik o drevnoj tajni pravoslavlja i sukobu sa Zapadnom crkvom oko njega
Tanjug dimitrije Goll/Schutterstock KieferPix Tihovanje je neprestana molitva srca

Oni koji tihuju često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i telo.

Tihovanje ili bezmolvije je religijska praksa u pravoslavlje, koja se smatra oblikom molitve. Tihovanje je okretanje pažnje unutrašnjem svetu, da bi se dosegnulo Carstvo nebesko, odnosno stanje blažene i čiste svesti i postojanja koje je skriveno duboko u nama. Zasniva se na rečima Jevanđelja: "Carstvo je Božije unutra". 

Tihovanje i molitva su dva pojma koja se često spominju u religijskim i duhovnim kontekstima, ali nisu isto.

Tihovanje označava stanje tišine, smirenosti i unutrašnjeg mira. To je praksa povlačenja iz spoljnog sveta i suzdržavanja od svakodnevnih aktivnosti kako bi se osoba posvetila duhovnoj refleksiji i unutrašnjem smirenju. U pravoslavnoj tradiciji, na primer, "tihovanje" se često koristi da označi stanje kada monah ili vernik povuče svoju pažnju od sveta i posvećuje se unutrašnjem životu, molitvama i duhovnoj tišini.

Molitva, s druge strane, akt je razgovora ili komunikacije sa Bogom. To je izražavanje zahvalnosti, pokajanja, molbi ili slavljenja. Molitva može biti verbalna ili mentalna, individualna ili zajednička, a ima specifičan cilj – traženje pomoći, vođstva, ili izražavanje vere. U molitvi, osoba direktno obraća svoju pažnju prema Bogu, a molitve se često izgovaraju ili ponavljaju, bilo u formi napisanoj, bilo improvizovanoj.

ARIS MESSINIS / AFP / Profimedia
Tihovanje, Ilustracija

 

Kako je jednom prilikom objasnio protojerej stavrofor dr Radomir V. Popović, isihazam je duhovni pokret koji se pojavio u 14. veku u crkvi na istoku. 

- Možemo reći da isihazam, grčka reč isihia, ćutanje ili tihovanje, nije nikakav novi pokret. Egipat je njegova kolevka, Sinaj, Sveta zemlja. To je bio način podviga monaštva na tim prostorima i manastirima koji su tamo nastajali. Ono što se dešava u 14. veku po tom pitanju, to je bilo doba Svetog Grigorija Palame. On je bio mitropolit Soluna. On je bio monah i podvižnik na Svetoj Gori i gde je tamo živeći, upravo imao iskustva u podvigu ćutinju i umnoj molitvi srca, bez izgovaranja reči. Ono što određuje treću, četvrtu i petu deceniju 14. veka, kada je Grigorije Palama bio arhiepiskop, jeste teološko sučeljavanje sa crkvom na Zapadu. Naime, polemika je nastala, jer su monasi govorili da u isihii mogu da dožive onu svetlost koju su apostoli videli na Gori preobraženja. 

Šta je ta vrsta svetlosti i da li možemo saznati šta je Bog po suštini, profesor Popović kaže:

Shutterstock
Tihovanje je neprestana molitva srca

 

- Šta je Bog po suštini ne možemo nikad saznati našim ograničnim umom, ali ono što znamo jeste da Bog u ovom svetu deluje kroz božnske energije. One nisu same suštine, ali one ukazuje na mogući kontakt ne samo Boga sa onim svetom, već i sa ljudima, a najbolji način kroz sorzocanje i molitvu. Tada je naročito do izražaja došla molitva "Gospode, Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me grešnog", koju su oni ponavljali u ritmu disanja izgovarali satima i satima. 

U to vreme zbog najezde Turaka mnogi monasi sa Sinaja beže ka Istoku i nalaze utočište na Svetoj Gori, neki i u Srbiji i tako je taj pokret oživeo na našim prostorima.

Bitna praksa tihovanja je moljenje Isusove molitve ili Molitve srca. To je kratki ponavljajući zaziv koji u većini verzija glasi "Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog". Tihovanje podrazumeva neprestano ponavljanje ove molitvu, sledeći savet svetoga apostola Pavla koji se nalazi u njegovoj Prvoj poslanici Solunjanima (5, 17): "Bez prestanka molite."

Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama od po 33, 50, 100 ili više čvorova, zajedno s posebnom tehnikom disanja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Kako bi to postigli, oni koji tihuju često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i telo. Veruje se da ponavljajuća priroda molitve vodi molitelja u stanje duboke duhovne svesti i zajedništva s Bogom. Bitno je pri tom ništa ne zamišljati i nikakve slike ne stvarati, već se prepustiti Božjem Duhu i svetlosti (prosvetljenju) koja iz te blizine dolazi. Smatra se i metodom isceljenja duše, uma, srca i intelekta. 

Pažnja mora isključivo biti koncentrisana na reči molitve. Neprestana unutarnja Isusova molitva jeste neprekidno i stalno prizivanje Hristovog imena razumom i srcem.. Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju za njegovo smilovanje, pri svakom poslu, na svakom mestu, u svako vreme, čak i u snu.