Tanjug dimitrije Goll/Schutterstock KieferPixTihovanje je neprestana molitva srca
Oni koji tihuju često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i telo.
Tihovanje ili bezmolvije je religijska praksa u pravoslavlje, koja se smatra oblikom molitve. Tihovanje je okretanje pažnje unutrašnjem svetu, da bi se dosegnulo Carstvo nebesko, odnosno stanje blažene i čiste svesti i postojanja koje je skriveno duboko u nama. Zasniva se na rečima Jevanđelja: "Carstvo je Božije unutra".
Tihovanje i molitva su dva pojma koja se često spominju u religijskim i duhovnim kontekstima, ali nisu isto.
Tihovanje označava stanje tišine, smirenosti i unutrašnjeg mira. To je praksa povlačenja iz spoljnog sveta i suzdržavanja od svakodnevnih aktivnosti kako bi se osoba posvetila duhovnoj refleksiji i unutrašnjem smirenju. U pravoslavnoj tradiciji, na primer, "tihovanje" se često koristi da označi stanje kada monah ili vernik povuče svoju pažnju od sveta i posvećuje se unutrašnjem životu, molitvama i duhovnoj tišini.
Molitva, s druge strane, akt je razgovora ili komunikacije sa Bogom. To je izražavanje zahvalnosti, pokajanja, molbi ili slavljenja. Molitva može biti verbalna ili mentalna, individualna ili zajednička, a ima specifičan cilj – traženje pomoći, vođstva, ili izražavanje vere. U molitvi, osoba direktno obraća svoju pažnju prema Bogu, a molitve se često izgovaraju ili ponavljaju, bilo u formi napisanoj, bilo improvizovanoj.
Kako je jednom prilikom objasnio protojerej stavrofor dr Radomir V. Popović, isihazam je duhovni pokret koji se pojavio u 14. veku u crkvi na istoku.
- Možemo reći da isihazam, grčka reč isihia, ćutanje ili tihovanje, nije nikakav novi pokret. Egipat je njegova kolevka, Sinaj, Sveta zemlja. To je bio način podviga monaštva na tim prostorima i manastirima koji su tamo nastajali. Ono što se dešava u 14. veku po tom pitanju, to je bilo doba Svetog Grigorija Palame. On je bio mitropolit Soluna. On je bio monah i podvižnik na Svetoj Gori i gde je tamo živeći, upravo imao iskustva u podvigu ćutinju i umnoj molitvi srca, bez izgovaranja reči. Ono što određuje treću, četvrtu i petu deceniju 14. veka, kada je Grigorije Palama bio arhiepiskop, jeste teološko sučeljavanje sa crkvom na Zapadu. Naime, polemika je nastala, jer su monasi govorili da u isihii mogu da dožive onu svetlost koju su apostoli videli na Gori preobraženja.
Šta je ta vrsta svetlosti i da li možemo saznati šta je Bog po suštini, profesor Popović kaže:
Shutterstock
Tihovanje je neprestana molitva srca
- Šta je Bog po suštini ne možemo nikad saznati našim ograničnim umom, ali ono što znamo jeste da Bog u ovom svetu deluje kroz božnske energije. One nisu same suštine, ali one ukazuje na mogući kontakt ne samo Boga sa onim svetom, već i sa ljudima, a najbolji način kroz sorzocanje i molitvu. Tada je naročito do izražaja došla molitva "Gospode, Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me grešnog", koju su oni ponavljali u ritmu disanja izgovarali satima i satima.
U to vreme zbog najezde Turaka mnogi monasi sa Sinaja beže ka Istoku i nalaze utočište na Svetoj Gori, neki i u Srbiji i tako je taj pokret oživeo na našim prostorima.
Bitna praksa tihovanja je moljenje Isusove molitve ili Molitve srca. To je kratki ponavljajući zaziv koji u većini verzija glasi "Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog". Tihovanje podrazumeva neprestano ponavljanje ove molitvu, sledeći savet svetoga apostola Pavla koji se nalazi u njegovoj Prvoj poslanici Solunjanima (5, 17): "Bez prestanka molite."
Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama od po 33, 50, 100 ili više čvorova, zajedno s posebnom tehnikom disanja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Kako bi to postigli, oni koji tihuju često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i telo. Veruje se da ponavljajuća priroda molitve vodi molitelja u stanje duboke duhovne svesti i zajedništva s Bogom. Bitno je pri tom ništa ne zamišljati i nikakve slike ne stvarati, već se prepustiti Božjem Duhu i svetlosti (prosvetljenju) koja iz te blizine dolazi. Smatra se i metodom isceljenja duše, uma, srca i intelekta.
Pažnja mora isključivo biti koncentrisana na reči molitve. Neprestana unutarnja Isusova molitva jeste neprekidno i stalno prizivanje Hristovog imena razumom i srcem.. Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju za njegovo smilovanje, pri svakom poslu, na svakom mestu, u svako vreme, čak i u snu.
Iako se veruje da je krštenje nužno za ulazak u Božju zajednicu, Crkva priznaje da postoje posebni slučajevi, kao što su smrt ili nepostojanje mogućnosti da se dete krsti pre nego što umre, te se u tim situacijama sve prepušta Božjoj milosti.
Ako ti se koji put dogodi da ne možeš vladati svojim srcem, odagnati iz njega tugu i žalost i uspostaviti mir, pribegni molitvi, govorio je Sveti Nikodim Svetogorac.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.