Tanjug dimitrije Goll/Schutterstock KieferPixTihovanje je neprestana molitva srca
Oni koji tihuju često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i telo.
Tihovanje ili bezmolvije je religijska praksa u pravoslavlje, koja se smatra oblikom molitve. Tihovanje je okretanje pažnje unutrašnjem svetu, da bi se dosegnulo Carstvo nebesko, odnosno stanje blažene i čiste svesti i postojanja koje je skriveno duboko u nama. Zasniva se na rečima Jevanđelja: "Carstvo je Božije unutra".
Tihovanje i molitva su dva pojma koja se često spominju u religijskim i duhovnim kontekstima, ali nisu isto.
Tihovanje označava stanje tišine, smirenosti i unutrašnjeg mira. To je praksa povlačenja iz spoljnog sveta i suzdržavanja od svakodnevnih aktivnosti kako bi se osoba posvetila duhovnoj refleksiji i unutrašnjem smirenju. U pravoslavnoj tradiciji, na primer, "tihovanje" se često koristi da označi stanje kada monah ili vernik povuče svoju pažnju od sveta i posvećuje se unutrašnjem životu, molitvama i duhovnoj tišini.
Molitva, s druge strane, akt je razgovora ili komunikacije sa Bogom. To je izražavanje zahvalnosti, pokajanja, molbi ili slavljenja. Molitva može biti verbalna ili mentalna, individualna ili zajednička, a ima specifičan cilj – traženje pomoći, vođstva, ili izražavanje vere. U molitvi, osoba direktno obraća svoju pažnju prema Bogu, a molitve se često izgovaraju ili ponavljaju, bilo u formi napisanoj, bilo improvizovanoj.
Kako je jednom prilikom objasnio protojerej stavrofor dr Radomir V. Popović, isihazam je duhovni pokret koji se pojavio u 14. veku u crkvi na istoku.
- Možemo reći da isihazam, grčka reč isihia, ćutanje ili tihovanje, nije nikakav novi pokret. Egipat je njegova kolevka, Sinaj, Sveta zemlja. To je bio način podviga monaštva na tim prostorima i manastirima koji su tamo nastajali. Ono što se dešava u 14. veku po tom pitanju, to je bilo doba Svetog Grigorija Palame. On je bio mitropolit Soluna. On je bio monah i podvižnik na Svetoj Gori i gde je tamo živeći, upravo imao iskustva u podvigu ćutinju i umnoj molitvi srca, bez izgovaranja reči. Ono što određuje treću, četvrtu i petu deceniju 14. veka, kada je Grigorije Palama bio arhiepiskop, jeste teološko sučeljavanje sa crkvom na Zapadu. Naime, polemika je nastala, jer su monasi govorili da u isihii mogu da dožive onu svetlost koju su apostoli videli na Gori preobraženja.
Šta je ta vrsta svetlosti i da li možemo saznati šta je Bog po suštini, profesor Popović kaže:
Shutterstock
Tihovanje je neprestana molitva srca
- Šta je Bog po suštini ne možemo nikad saznati našim ograničnim umom, ali ono što znamo jeste da Bog u ovom svetu deluje kroz božnske energije. One nisu same suštine, ali one ukazuje na mogući kontakt ne samo Boga sa onim svetom, već i sa ljudima, a najbolji način kroz sorzocanje i molitvu. Tada je naročito do izražaja došla molitva "Gospode, Isuse Hriste, sine Božji, pomiluj me grešnog", koju su oni ponavljali u ritmu disanja izgovarali satima i satima.
U to vreme zbog najezde Turaka mnogi monasi sa Sinaja beže ka Istoku i nalaze utočište na Svetoj Gori, neki i u Srbiji i tako je taj pokret oživeo na našim prostorima.
Bitna praksa tihovanja je moljenje Isusove molitve ili Molitve srca. To je kratki ponavljajući zaziv koji u većini verzija glasi "Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog". Tihovanje podrazumeva neprestano ponavljanje ove molitvu, sledeći savet svetoga apostola Pavla koji se nalazi u njegovoj Prvoj poslanici Solunjanima (5, 17): "Bez prestanka molite."
Zaziv se neprestano ponavlja ili se pak moli na brojanicama od po 33, 50, 100 ili više čvorova, zajedno s posebnom tehnikom disanja, izgovaranjem u sebi, šaputanjem ili naglas. Kako bi to postigli, oni koji tihuju često pokušavaju uskladiti izgovaranje te molitve sa svojim dahom, kao da sjedinjuju um i telo. Veruje se da ponavljajuća priroda molitve vodi molitelja u stanje duboke duhovne svesti i zajedništva s Bogom. Bitno je pri tom ništa ne zamišljati i nikakve slike ne stvarati, već se prepustiti Božjem Duhu i svetlosti (prosvetljenju) koja iz te blizine dolazi. Smatra se i metodom isceljenja duše, uma, srca i intelekta.
Pažnja mora isključivo biti koncentrisana na reči molitve. Neprestana unutarnja Isusova molitva jeste neprekidno i stalno prizivanje Hristovog imena razumom i srcem.. Ona je uživljavanje u njegovu postojanu prisutnost, uz prošnju za njegovo smilovanje, pri svakom poslu, na svakom mestu, u svako vreme, čak i u snu.
Iako se veruje da je krštenje nužno za ulazak u Božju zajednicu, Crkva priznaje da postoje posebni slučajevi, kao što su smrt ili nepostojanje mogućnosti da se dete krsti pre nego što umre, te se u tim situacijama sve prepušta Božjoj milosti.
Ako ti se koji put dogodi da ne možeš vladati svojim srcem, odagnati iz njega tugu i žalost i uspostaviti mir, pribegni molitvi, govorio je Sveti Nikodim Svetogorac.
Nekada obavezan na trpezama posle nedeljne liturgije i prazničnih ručkova, ovaj jednostavan kolač vraća miris starinskih kuhinja – sočan, mekan i neodoljivo domaći desert koji osvaja na prvi zalogaj.
Svečana akademija u hramu na Vračaru okupila je brojne vernike i zvanice, a kroz duhovnu muziku i izložbu obeleženo je 190 godina rada Bogoslovije Svetog Save.
Praznik koji Pravoslavna crkva ove godine obeležava 10. maja podseća na trenutak kada je Hristos prvi put otvoreno rekao da je Mesija, ali i na snažnu poruku o veri, praštanju i duhovnoj žeđi koja traje vekovima.
U besedi za Nedelju četvrtu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome kako vera čoveka ne odvaja od iskušenja, već ga kroz njih vodi ka duhovnoj pobedi.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Molitva, smirenje i neizmerna vera obeležili su život oca Meletija, jednog od najvoljenijih asketa Svete gore, čiji osmeh, nalik anđeoskom, ostaje večno svedočanstvo svetlosti njegove duše.
Skriven od sveta i ušuškan na vrhu nepristupačne krečnjačke stene, ovaj manastir vekovima predstavlja duhovno utočište monasima, simbolizujući pobedu tišine i vere nad prolaznošću sveta.
Da bi čovek odagnao anksioznost, mora da ima poverenja u Boga, a protojerej-stavrofor prof. dr Miloš Vesin objašnjava i kako se to tog poverenja dolazi.
U besedi za Nedelju četvrtu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome kako vera čoveka ne odvaja od iskušenja, već ga kroz njih vodi ka duhovnoj pobedi.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog apostola Simeona po starom i Svetog apostola Simona Zilota po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Gospu Trsatsku, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik upozorava da stanje koje liči na duhovno prosvetljenje može postati ozbiljna obmana koja čoveka odvaja od Crkve i narušava njegov odnos prema drugima.
Prvi snimak nastao spontano brzo je postao omiljen među vernicima, dok nova verzija donosi pun umetnički izraz i snažnu duhovnu poruku uoči manastirske slave.
Iskušenik iz Manastira Svetog Pavla tokom medicinskog prevoza iskočio je iz sanitetskog vozila, zadobio višestruke povrede i završio na respiratoru, dok monasi i lekari pokušavaju da razjasne okolnosti neobičnog incidenta.