Duhovna riznica 16.03.2025 | 18:01

VLADIKE STALE UZ POBUNJENI NAROD, DOK JE PATRIJARH BACAO ANATEMU NA NJIH: Odnos pravoslavlja prema revoluciji

Autor: Saša Tošić
VLADIKE STALE UZ POBUNJENI NAROD, DOK JE PATRIJARH BACAO ANATEMU NA NJIH: Odnos pravoslavlja prema revoluciji
shutterstock.com/Everett Collection

Grčki ustanak 1821. godine nije bio samo borba za oslobođenje od Osmanlija – bio je to i duhovni pokret u kojem je pravoslavna vera igrala ključnu ulogu.

Na vest o izbijanju Grčkog ustanka 1821. godine, tadašnje grčko društvo požurilo je da pruži doprinos velikom nacionalnooslobodilačkom poduhvatu. Revolucionarno grčko društvo, od seljaka i stočara do kodžabaša i prvaka, bilo je pravoslavno hrišćansko. U to vreme, kako u predustaničkom, tako i u ustaničkom periodu, grčko društvo bilo je duboko religiozno, uspevajući da sačuva vizantijski verski poredak uprkos osmanskom jarma. Ova činjenica bila je dodatni element koji je određivao njihov identitet i razlikovao ih od muslimanskih osvajača. Pravoslavna vera delovala je kao ideološka spona među ustanicima.

Grčki ustanak zauzima posebno mesto u odnosu na druge revolucije iz iste epohe.

- Američka i Francuska revolucija bile su nosioci prosvetiteljskih i liberalnih ideja, što se može primetiti i u Grčkom ustanku kroz spise Rige Feraja i akademske tekstove Adamantiosa Koraisa. Međutim, Amerikanci i Francuzi imali su drugačije protivnike. Za ustanak 1821. godine, neprijatelj Grka bio je ne samo tuđeg jezika, već i tuđe vere – dve odlike koje čine srž nacionalnog identiteta i svesti jednog naroda. Pravoslavlje je postalo ključno oruđe za duhovno buđenje potlačenog grčkog naroda - kaže istoričar Hristos Striftos, prenosi portal "Vima Orthodoxias".

Filiki Eterija, srce organizacije ustanka, u svoje zakletve utkala je elemente pravoslavne vere, poput polaganja zakletve na Svetom Jevanđelju, prisustva sveštenika i korišćenja hrišćanskih simbola. Oslanjala se na pravoslavne sveštenike, dok su pojedini članovi visokog klira imali istaknutu ulogu u njenoj hijerarhiji.

- Spremnost pravoslavnog sveštenstva da se uključi u borbu nije se ograničila samo na tajne revolucionarne organizacije. Njihovo delovanje bilo je vidljivo i na bojištima, kao i u propovedima koje su pozivale narod na ustanak. Mitropoliti poput Germana iz Patrasa, Neofita iz Talandije i Isajia iz Salone koristili su autoritet svog položaja da mobilizuju narod - ističe Striftos.

- Tako su patrijarh German i episkop Vresthenis Teodoritos podigli revolucionarne zastave na Peloponezu, dok su Neofit iz Talandije, mitropolit Isajia iz Salone i đakon Atanasije Gramatikos podigli na ustanak Rumeliju. Sve se to dešavalo dok je zvanična Carigradska patrijaršija u nizu poslanica osuđivala, čak I anatemisala ustanak i njegove borce.

Danas, u savremenoj grčkoj istoriografiji, tumačenje uloge pravoslavlja u Ustanku 1821. često se fokusira na političke faktore i stav koji je zauzimao tadašnji millet-baša. Milet-baša za pravoslavne hrišćane bio je carigradski patrijarh u Carigradu, koji je imao određenu autonomiju u upravljanju pravoslavnim vernicima unutar Osmanskog carstva. Ipak, istorijski izvori potvrđuju prisustvo pravoslavlja – bilo kroz proklamacije Aleksandra Ipsilantija i memoare Jovana Makrijanisa, bilo kroz govore sveštenika Flese i Starca iz Moreje.