Na vest o izbijanju Grčkog ustanka 1821. godine, tadašnje grčko društvo požurilo je da pruži doprinos velikom nacionalnooslobodilačkom poduhvatu. Revolucionarno grčko društvo, od seljaka i stočara do kodžabaša i prvaka, bilo je pravoslavno hrišćansko. U to vreme, kako u predustaničkom, tako i u ustaničkom periodu, grčko društvo bilo je duboko religiozno, uspevajući da sačuva vizantijski verski poredak uprkos osmanskom jarma. Ova činjenica bila je dodatni element koji je određivao njihov identitet i razlikovao ih od muslimanskih osvajača. Pravoslavna vera delovala je kao ideološka spona među ustanicima.
Grčki ustanak zauzima posebno mesto u odnosu na druge revolucije iz iste epohe.
- Američka i Francuska revolucija bile su nosioci prosvetiteljskih i liberalnih ideja, što se može primetiti i u Grčkom ustanku kroz spise Rige Feraja i akademske tekstove Adamantiosa Koraisa. Međutim, Amerikanci i Francuzi imali su drugačije protivnike. Za ustanak 1821. godine, neprijatelj Grka bio je ne samo tuđeg jezika, već i tuđe vere – dve odlike koje čine srž nacionalnog identiteta i svesti jednog naroda. Pravoslavlje je postalo ključno oruđe za duhovno buđenje potlačenog grčkog naroda - kaže istoričar Hristos Striftos, prenosi portal "Vima Orthodoxias".
Filiki Eterija, srce organizacije ustanka, u svoje zakletve utkala je elemente pravoslavne vere, poput polaganja zakletve na Svetom Jevanđelju, prisustva sveštenika i korišćenja hrišćanskih simbola. Oslanjala se na pravoslavne sveštenike, dok su pojedini članovi visokog klira imali istaknutu ulogu u njenoj hijerarhiji.
- Spremnost pravoslavnog sveštenstva da se uključi u borbu nije se ograničila samo na tajne revolucionarne organizacije. Njihovo delovanje bilo je vidljivo i na bojištima, kao i u propovedima koje su pozivale narod na ustanak. Mitropoliti poput Germana iz Patrasa, Neofita iz Talandije i Isajia iz Salone koristili su autoritet svog položaja da mobilizuju narod - ističe Striftos.
- Tako su patrijarh German i episkop Vresthenis Teodoritos podigli revolucionarne zastave na Peloponezu, dok su Neofit iz Talandije, mitropolit Isajia iz Salone i đakon Atanasije Gramatikos podigli na ustanak Rumeliju. Sve se to dešavalo dok je zvanična Carigradska patrijaršija u nizu poslanica osuđivala, čak I anatemisala ustanak i njegove borce.
Danas, u savremenoj grčkoj istoriografiji, tumačenje uloge pravoslavlja u Ustanku 1821. često se fokusira na političke faktore i stav koji je zauzimao tadašnji millet-baša. Milet-baša za pravoslavne hrišćane bio je carigradski patrijarh u Carigradu, koji je imao određenu autonomiju u upravljanju pravoslavnim vernicima unutar Osmanskog carstva. Ipak, istorijski izvori potvrđuju prisustvo pravoslavlja – bilo kroz proklamacije Aleksandra Ipsilantija i memoare Jovana Makrijanisa, bilo kroz govore sveštenika Flese i Starca iz Moreje.
Tužba protiv mitropolita Imvrosa i Tenedosa otvara pitanja o pravima, recipročnosti i verskoj slobodi u Turskoj i Grčkoj.
U knjizi “Istočni papizam”, istoričar Diogenis Valavanidis objavljuje faksimil dokumenta koji ukazuje na to da kanonizacija patrijarha Jeremija I, koji je pre pola veka ukinuo Pećku patrijaršiju, šalje ozbiljnu opomenu Beogradskoj patrijaršiji.
Ažurirani vodiči EU brišu tradiciju, a kritičari se pitaju – da li se time gubi duhovno nasleđe kontinenta? Srbija se suočava sa sličnim pitanjima o rodno senzitivnom izražavanju i očuvanju svog identiteta.
Reakcija poslanika Nikosa Papadopoulosa na izložbu koja je, kako tvrdi, uvredila pravoslavnu veru, pokrenula je duboku diskusiju o granicama umetnosti i poštovanju svetih vrednosti. Reagovao i mitropolit Jeronim.