Bio je istaknuti crkveni umetnik – oslikao je brojne ikonostase, među kojima se ističu oni u manastiru Rakovici, crkvi Ružici na Kalemegdanu i manastiru Šišatovac, gde je služio kao iguman.
Rođen kao Georgije Momčilović 23. aprila 1875. godine u selu Deronje kod Odžaka, Rafailo je još kao dete krenuo putem duhovnosti.
Mladost je proveo u manastirima Kovilj i Manasija, gde je 1896. godine zamonašen i rukopoložen za jeromonaha. Uz monaški život, usavršavao se i u umetnosti – studirao je slikarstvo u Moskvi, Rimu, Veneciji i Beogradu, a pripadao je prvoj generaciji učenika škole Kirila Kutlika.
Wikipedia
Kapija manastira Kovilj, 1914.
Wikipedia
Stevan Utornik, Galerija Matice srpske
Bio je istaknuti crkveni umetnik – oslikao je brojne ikonostase, među kojima se ističu oni u manastiru Rakovici, crkvi Ružici na Kalemegdanu i manastiru Šišatovac, gde je služio kao iguman.
Tragičan kraj života...
World History Archive / Universal images group / Profimedia
Ustaše ubijaju zatvorenika
Rafaila Momčilovića - monaha, slikara, sveštenomučenika i igumana manastira Šišatovac su ustaše 1941. godine nasilno odvele u logor u Slavonsku Požegu. U logoru je mučen i zlostavljan.
Nakon mučenja, primoran je da sam sebi održi opelo, i ubrzo potom pogubljen u Slavonskoj Požegi 3. septembra 1941. godine. Mesto njegovog groba nikada nije pronađeno.
Punih šest decenija je bio zaboravljen i skrajnut od očiju javnosti, da bi 1999. godine bio proglašen za svetitelja i upisan u crkveni Imenoslov kao sveštenomučenik. Kanonizovan je godinu dana kasnije, u Hramu Svetog Save na Vračaru, na liturgiji koju je vodio patrijarh Pavle.
Za sobom je ostavio vredno ikonopisačko delo i “tri fijakera prepuna slika” koje od nedavno iznova otkrivamo i spoznajemo.
Njegova umetnička zaostavština i duhovni život vredni su naše pažnje i pomena.
Četiri najvažnija katolička medija - Laudato, Radio Marija, Katolički radio i Glas Koncila - uz Hrvatsku katoličku mrežu i Novi život, objavili su tek kratke najave, a o skupu nisu ili su vrlo malo izvestili.
U profašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) na delu je bio ustaški genocid nad Srbima, progon i uništavanje svega što pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Protojerej stavrofor Branko Tapušković kaže da je ovaj krst u 13. podgoričku parohiju stigao zahvaljujući ljubavi i dobroti episkopa pakračko-slavonskog Jovana.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Praznički dani obeleženi su životom pod otvorenim nebom, simbolima zahvalnosti i sećanjem na put kroz pustinju, dok se porodice okupljaju uz molitve, prazničnu trpezu i drevne običaje.
Liturgiju je predvodio pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško. U svojoj propovedi, biskup je poručio da „mislima obuhvatamo sve one prema kojima je pokazana neljudskost“.
Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve, prota Branko Dobrosavljević je proglašen svetiteljem – sveštenomučenikom, i njegovo ime zauzelo je mesto u imenoslovu Srpske crkve.
Povodom osamdesete godišnjice prestanka rada sistema koncentracionih i logora smrti u Jasenovcu, na kraju molitvenog slavlja, u slavu Božju, a u čast i spomen Svetih novomučenika jasenovačkih koji venac slave zadobiše, osveštani su slavski kolač i žito.
U knjizi "Kod starca Porfirija" Konstantinos Janicijotis beleži susret sa supružnicima kojima je svetitelj ukazao na posledice manjka ljubavi među roditeljima, koje mogu uticati na dete još pre rođenja.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.