Nekada se gotovo podrazumevalo da žena po sklapanju braka automatski uzima muževljevo prezime.
U poslednjih nekoliko decenija, društvene norme oko braka i porodičnih običaja znatno su se promenile. Jedna od tih promena, koja postaje sve uočljivija i kod nas, jeste odluka sve većeg broja žena da zadrže svoje devojačko prezime nakon udaje ili da, uz novo suprugovo, nastave da koriste i svoje prezime.
Nekada se gotovo podrazumevalo da žena po sklapanju braka automatski uzima muževljevo prezime.
To se smatralo simbolom pripadnosti novoj porodici, ali i izrazom društvenih i patrijarhalnih vrednosti.
Danas, međutim, mnoge žene se odlučuju da zadrže sopstveni identitet, ne iz prkosa, već kao izraz lične slobode, ravnopravnosti i poštovanja prema svom dosadašnjem životu i profesionalnim postignućima.
Srpska pravoslavna crkva, kao i većina hrišćanskih crkava, ne propisuje pravila o prezimenima već ostavlja to pitanje u domenu građanskog prava i ličnog izbora supružnika, ali ako je suditi po odgovoru sada upokojenog oca Dušana Kolundžića jednoj vernici, Crkva ne gleda blagonaklono na zadržavanje devojačkog prezimena prilikom udaje.
Shutterstock
Crkveno venčanje, Ilustracija
- Prilikom prijave za venčanje, a i pri upisu u Matičnu knjigu venčanih, supružnik se upisuje svojim imenom i prezimenom, a supruga imenim i devojačkim prezimenom, što ovako izgleda: "Petar Petrović i Milica, rođena Milić“ - istakao je on i nastavio:
- Iz ovoga jasno sledi da supružnici dobijaju zajedničko prezime muža. Međutim, Crkva prihvata građanske zakone koji regulišu pravne obaveze u braku, pa tako i pitanje prezimena. To znači, da u pitanju prezimena ne treba da bude nikakve diskriminacije. Supružnici se dobrovoljno mogu opredeleti za jedno od prezimena ili da uzmu oba prezimena. Znači, Crkve se ne meša u poslove građanske vlasti, koja može supružnicima i kasnije odobrili promenu prezimena, ako oni za to podnesu valjan zahtev. Dakle, ako žena hoće da uz muževo prezime zadrži i svoje, ili samo zadrži svoje devojačko, sveštenik koji prima prijavu i obavlja venčanje će tu želju ispoštovati
Prave brojanice moraju da bude napravljene od čiste ovčje vune, što treba da nas podseti da smo mi "slovesne ovce dobrog pastira Isusa Hrista", koji je kao jagnje Gospodnje postradao za nas i izbavio iz večne smrti.
U pesmi Svetog Vladike Nikolaja "Zidanje Ljubostinje“, carica Milica je na svakom kamenu, koji je Rade Neimar pripremao za uziđivanje u crkvu, palila voštanicu, namenjujući je "jednom, desetorici, jal buljuku celom", ističe sveštenik.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".