Peter Schickert / imago stock&people / ProfimediaKonstantinov stub
Stub i Konstantinova statua postali su jedan od simbola Carigrada, što pokazuje i čuvena antička mapa Tabula Peutingeriana.
Stub Konstantina bio je jedno od najvažnijih spomenika vizantijskog Carigrada i danas je gotovo jedini sačuvani trag njegovog osnivača, cara Konstantina Velikog. Iako je danas vidljiv samo deo, nekada je na vrhu ovog stuba stajala ogromna statua Konstantina. Podignut posle Konstantinove pobede i dolaska na vlast 324. godine, stub je vekovima imao centralno mesto u životu Carigrada.
Stub Konstantina nalazio se u samom središtu grada, duž glavne ulice Mese, na drugom po visini brežuljku carigradske poluostrvske teritorije.
Wikipedia
Car Konstantin
Bio je vidljiv sa mnogih tačaka, a imao je i značaj u carskoj ideologiji: svečane carske povorke, koje su kretale od Zlatne kapije ka Velikoj palati, prolazile su upravo ovuda. Stub i Konstantinova statua postali su jedan od simbola Carigrada, što pokazuje i čuvena antička mapa Tabula Peutingeriana.
Stub je izrađen od egipatskog porfira, skupocenog ljubičastog kamena, rezervisanog za članove carske porodice. Danas je visok oko 35 metara, ali nekada je verovatno bio viši, oko 37 metara. Sastavljen je od više cilindričnih blokova (druma), koji su povezani metalnim obručima u obliku lovorovog venca, kako bi spojevi bili neprimetni. Tokom požara 1779. godine stub je dodatno ojačan, a metalne obruče dodali su Osmanlije u 16. veku zbog čestih zemljotresa. Tada je stub i dobio svoje tursko ime – Çemberlitaş ("kameni stub sa obručima").
Za vreme vladavine Aleksija I Komnina, 1106. godine, vetar je oborio Konstantinovu statuu, izazivši ljudske žrtve. Stub je kasnije popravio car Manojlo I Komnin, koji je na njegovo čelo postavio krst i postavio natpis: "Manojlo, pobožni vladar, obnovi ovo Božje delo koje uništi vreme." Krst je uklonjen nakon pada Carigrada 1453. godine.
Stub je u osmansko doba smatran jednim od gradskih "talismanâ". Putopisac Evliya Čelebi beleži predanje da je Konstantin na vrh stuba postavio amajliju u obliku čvorka, koji bi jednom godišnje mahao krilima i okupljao ptice koje bi donosile masline.
Konstantinova statua
Statua Konstantina bila je ogromna i predstavljala cara na način koji je odražavao i svetovnu i božansku vlast. Iako su pojedinosti diskutabilne, zna se da je verovatno bila inspirisana prikazima boga Sunca – Sol Invictusa – omiljenog božanstva Konstantina pre njegovog preobraćenja u hrišćanstvo. Statua je gledala ka istoku, ka izlasku sunca. Prikazana je kao obnažena ili u vojnoj opremi, sa zračnom krunom na glavi, kopljem ili žezlom u jednoj, a globusom u drugoj ruci, sa pobedonosnom boginjom Viktorijom ili krstom na vrhu.
Ova predstava pokazuje da Konstantin, čak i posle usvajanja hrišćanstva, nije u potpunosti odbacio ranije carsku simboliku i da su njegovo hrišćanstvo i carsku božansku predstavu pokušali da pomire u novom duhovnom i političkom poretku.
Stub i statua imali su ključnu ulogu u ceremoniji osnivanja Konstantinopolja. Godine 330. organizovana je svečana povorka koja je krenula glavnom ulicom Mese do Foruma Konstantina, gde su stub i sveta relikvija postavljeni. Vernici, predvođeni sveštenicima, pevali su himne i molili se Bogu da zaštiti novi carski grad.
Sutradan, 11. maja 330. godine, u hipodromu je održana pompa circensis – svečana trka kočija. Pozlaćena drvena statua, verovatno kopija Konstantinove statue, svečano je prenesena u kočiji pred carem i okupljenim narodom. Car je prilikom prolaska statue ustajao i klanjao se u znak poštovanja.
Relikvije u stubu
Stub Konstantina bio je i svojevrsna riznica svetih relikvija. Predanja navode da je ispod njega položen čuveni Paladijum iz Troje i Rima, simbol zaštite grada.
Šta je paladijum?
U Grčkoj i Rimskoj mitologiji paladijum ili paladion je bio kip posvećen boginji Atini za koji se verovalo da će čuvati grad u kome se nalazio i da će ga načiniti neosvojivim.
Atina je od početka do kraja antičkog sveta bila zaštitnica Grka, posebno Atinjana, koji su joj bili najmiliji. Kao Palada Atina štitila je, osim Atine, i druge gradove koji su u hramovima imali njene posvećene kipove, tzv. paladijume. Takav paladijum u svom gradu su imali i Trojanci. Da bi osvojili Troju, Ahajci su morali da ga ukradu i odnesu, što je pošlo za rukom Odiseju i Diomedu.
Kasnija hrišćanska predanja tvrde da su tu bile sačuvane: delovi Časnog Krsta, korpe sa čudesa umnoženja hleba, sekira Noja iz vremena pravljenja barke, kamen iz kojeg je izbio izvor po Mojsijevoj molitvi, ekseri sa Hristovog raspeća i drvo krstova dvojice razbojnika.
Stub je vremenom stekao svet karakter: verovalo se da Carigrad neće pasti sve dok stub stoji i čuva relikvije.
Zbog ovih čudotvornih lanaca crkva se bila nadaleko pročula, pa su „pod te sindžire da nađu spasa" u nju dolazili ne samo lokalni Grci, Turci i Srbi već i nevoljnici čak iz Persije i Egipta.
Eksperti nisu naveli datum završetka obnove kupole džamije, imajući u vidu potencijalne probleme zbog vremenskih prilika i nepredviđene dodatne radove.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U istraživanju je razmatrano kako se teško iskustvo povezuje sa čovekovim padom, podvigom i borbom sa strastima, ali i kako kroz život u Hristu može postati deo puta ka duhovnom očišćenju i zajednici sa Bogom.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Tursko tužilaštvo tvrdi da su opštinski funkcioneri od pravoslavne crkvene fondacije, koja je po zakonu bila oslobođena plaćanja opštinskih taksi, tražili i uzeli gotovo tri miliona turskih lira za izdavanje dozvola.
Tokom obeležavanja godišnjice pada Carigrada, turski predsednik poručio je da čežnja za osvajanjem nikada neće nestati iz srca nacije i pred hiljadama okupljenih recitovao stihove iz Kurana u Aja Sofiji.
Zbog krvavog napada u katoličkoj crkvi tokom mise, sud je izrekao kazne kakve se retko viđaju, povukavši oštru granicu između islama kao vere i nasilja koje pokušava da se sakrije iza njegovog imena.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
Đurđević je ukazao i na to da posetioci ne mogu očekivati da će im monasi u svakom trenutku biti dostupni, jer život u manastiru podrazuma i poštovanje dnevnog poretka.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.