Peter Schickert / imago stock&people / ProfimediaKonstantinov stub
Stub i Konstantinova statua postali su jedan od simbola Carigrada, što pokazuje i čuvena antička mapa Tabula Peutingeriana.
Stub Konstantina bio je jedno od najvažnijih spomenika vizantijskog Carigrada i danas je gotovo jedini sačuvani trag njegovog osnivača, cara Konstantina Velikog. Iako je danas vidljiv samo deo, nekada je na vrhu ovog stuba stajala ogromna statua Konstantina. Podignut posle Konstantinove pobede i dolaska na vlast 324. godine, stub je vekovima imao centralno mesto u životu Carigrada.
Stub Konstantina nalazio se u samom središtu grada, duž glavne ulice Mese, na drugom po visini brežuljku carigradske poluostrvske teritorije.
Wikipedia
Car Konstantin
Bio je vidljiv sa mnogih tačaka, a imao je i značaj u carskoj ideologiji: svečane carske povorke, koje su kretale od Zlatne kapije ka Velikoj palati, prolazile su upravo ovuda. Stub i Konstantinova statua postali su jedan od simbola Carigrada, što pokazuje i čuvena antička mapa Tabula Peutingeriana.
Stub je izrađen od egipatskog porfira, skupocenog ljubičastog kamena, rezervisanog za članove carske porodice. Danas je visok oko 35 metara, ali nekada je verovatno bio viši, oko 37 metara. Sastavljen je od više cilindričnih blokova (druma), koji su povezani metalnim obručima u obliku lovorovog venca, kako bi spojevi bili neprimetni. Tokom požara 1779. godine stub je dodatno ojačan, a metalne obruče dodali su Osmanlije u 16. veku zbog čestih zemljotresa. Tada je stub i dobio svoje tursko ime – Çemberlitaş ("kameni stub sa obručima").
Za vreme vladavine Aleksija I Komnina, 1106. godine, vetar je oborio Konstantinovu statuu, izazivši ljudske žrtve. Stub je kasnije popravio car Manojlo I Komnin, koji je na njegovo čelo postavio krst i postavio natpis: "Manojlo, pobožni vladar, obnovi ovo Božje delo koje uništi vreme." Krst je uklonjen nakon pada Carigrada 1453. godine.
Stub je u osmansko doba smatran jednim od gradskih "talismanâ". Putopisac Evliya Čelebi beleži predanje da je Konstantin na vrh stuba postavio amajliju u obliku čvorka, koji bi jednom godišnje mahao krilima i okupljao ptice koje bi donosile masline.
Konstantinova statua
Statua Konstantina bila je ogromna i predstavljala cara na način koji je odražavao i svetovnu i božansku vlast. Iako su pojedinosti diskutabilne, zna se da je verovatno bila inspirisana prikazima boga Sunca – Sol Invictusa – omiljenog božanstva Konstantina pre njegovog preobraćenja u hrišćanstvo. Statua je gledala ka istoku, ka izlasku sunca. Prikazana je kao obnažena ili u vojnoj opremi, sa zračnom krunom na glavi, kopljem ili žezlom u jednoj, a globusom u drugoj ruci, sa pobedonosnom boginjom Viktorijom ili krstom na vrhu.
Ova predstava pokazuje da Konstantin, čak i posle usvajanja hrišćanstva, nije u potpunosti odbacio ranije carsku simboliku i da su njegovo hrišćanstvo i carsku božansku predstavu pokušali da pomire u novom duhovnom i političkom poretku.
Stub i statua imali su ključnu ulogu u ceremoniji osnivanja Konstantinopolja. Godine 330. organizovana je svečana povorka koja je krenula glavnom ulicom Mese do Foruma Konstantina, gde su stub i sveta relikvija postavljeni. Vernici, predvođeni sveštenicima, pevali su himne i molili se Bogu da zaštiti novi carski grad.
Sutradan, 11. maja 330. godine, u hipodromu je održana pompa circensis – svečana trka kočija. Pozlaćena drvena statua, verovatno kopija Konstantinove statue, svečano je prenesena u kočiji pred carem i okupljenim narodom. Car je prilikom prolaska statue ustajao i klanjao se u znak poštovanja.
Relikvije u stubu
Stub Konstantina bio je i svojevrsna riznica svetih relikvija. Predanja navode da je ispod njega položen čuveni Paladijum iz Troje i Rima, simbol zaštite grada.
Šta je paladijum?
U Grčkoj i Rimskoj mitologiji paladijum ili paladion je bio kip posvećen boginji Atini za koji se verovalo da će čuvati grad u kome se nalazio i da će ga načiniti neosvojivim.
Atina je od početka do kraja antičkog sveta bila zaštitnica Grka, posebno Atinjana, koji su joj bili najmiliji. Kao Palada Atina štitila je, osim Atine, i druge gradove koji su u hramovima imali njene posvećene kipove, tzv. paladijume. Takav paladijum u svom gradu su imali i Trojanci. Da bi osvojili Troju, Ahajci su morali da ga ukradu i odnesu, što je pošlo za rukom Odiseju i Diomedu.
Kasnija hrišćanska predanja tvrde da su tu bile sačuvane: delovi Časnog Krsta, korpe sa čudesa umnoženja hleba, sekira Noja iz vremena pravljenja barke, kamen iz kojeg je izbio izvor po Mojsijevoj molitvi, ekseri sa Hristovog raspeća i drvo krstova dvojice razbojnika.
Stub je vremenom stekao svet karakter: verovalo se da Carigrad neće pasti sve dok stub stoji i čuva relikvije.
Zbog ovih čudotvornih lanaca crkva se bila nadaleko pročula, pa su „pod te sindžire da nađu spasa" u nju dolazili ne samo lokalni Grci, Turci i Srbi već i nevoljnici čak iz Persije i Egipta.
Eksperti nisu naveli datum završetka obnove kupole džamije, imajući u vidu potencijalne probleme zbog vremenskih prilika i nepredviđene dodatne radove.
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog Sevastijana po starom kalendaru, a Svetu Melaniju Mlađu po novom. Katolici proslavljaju Svetog papu Silvestera I, dok Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama prema svojim verskim običajima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.