Peter Schickert / imago stock&people / ProfimediaKonstantinov stub
Stub i Konstantinova statua postali su jedan od simbola Carigrada, što pokazuje i čuvena antička mapa Tabula Peutingeriana.
Stub Konstantina bio je jedno od najvažnijih spomenika vizantijskog Carigrada i danas je gotovo jedini sačuvani trag njegovog osnivača, cara Konstantina Velikog. Iako je danas vidljiv samo deo, nekada je na vrhu ovog stuba stajala ogromna statua Konstantina. Podignut posle Konstantinove pobede i dolaska na vlast 324. godine, stub je vekovima imao centralno mesto u životu Carigrada.
Stub Konstantina nalazio se u samom središtu grada, duž glavne ulice Mese, na drugom po visini brežuljku carigradske poluostrvske teritorije.
Wikipedia
Car Konstantin
Bio je vidljiv sa mnogih tačaka, a imao je i značaj u carskoj ideologiji: svečane carske povorke, koje su kretale od Zlatne kapije ka Velikoj palati, prolazile su upravo ovuda. Stub i Konstantinova statua postali su jedan od simbola Carigrada, što pokazuje i čuvena antička mapa Tabula Peutingeriana.
Stub je izrađen od egipatskog porfira, skupocenog ljubičastog kamena, rezervisanog za članove carske porodice. Danas je visok oko 35 metara, ali nekada je verovatno bio viši, oko 37 metara. Sastavljen je od više cilindričnih blokova (druma), koji su povezani metalnim obručima u obliku lovorovog venca, kako bi spojevi bili neprimetni. Tokom požara 1779. godine stub je dodatno ojačan, a metalne obruče dodali su Osmanlije u 16. veku zbog čestih zemljotresa. Tada je stub i dobio svoje tursko ime – Çemberlitaş ("kameni stub sa obručima").
Za vreme vladavine Aleksija I Komnina, 1106. godine, vetar je oborio Konstantinovu statuu, izazivši ljudske žrtve. Stub je kasnije popravio car Manojlo I Komnin, koji je na njegovo čelo postavio krst i postavio natpis: "Manojlo, pobožni vladar, obnovi ovo Božje delo koje uništi vreme." Krst je uklonjen nakon pada Carigrada 1453. godine.
Stub je u osmansko doba smatran jednim od gradskih "talismanâ". Putopisac Evliya Čelebi beleži predanje da je Konstantin na vrh stuba postavio amajliju u obliku čvorka, koji bi jednom godišnje mahao krilima i okupljao ptice koje bi donosile masline.
Konstantinova statua
Statua Konstantina bila je ogromna i predstavljala cara na način koji je odražavao i svetovnu i božansku vlast. Iako su pojedinosti diskutabilne, zna se da je verovatno bila inspirisana prikazima boga Sunca – Sol Invictusa – omiljenog božanstva Konstantina pre njegovog preobraćenja u hrišćanstvo. Statua je gledala ka istoku, ka izlasku sunca. Prikazana je kao obnažena ili u vojnoj opremi, sa zračnom krunom na glavi, kopljem ili žezlom u jednoj, a globusom u drugoj ruci, sa pobedonosnom boginjom Viktorijom ili krstom na vrhu.
Ova predstava pokazuje da Konstantin, čak i posle usvajanja hrišćanstva, nije u potpunosti odbacio ranije carsku simboliku i da su njegovo hrišćanstvo i carsku božansku predstavu pokušali da pomire u novom duhovnom i političkom poretku.
Stub i statua imali su ključnu ulogu u ceremoniji osnivanja Konstantinopolja. Godine 330. organizovana je svečana povorka koja je krenula glavnom ulicom Mese do Foruma Konstantina, gde su stub i sveta relikvija postavljeni. Vernici, predvođeni sveštenicima, pevali su himne i molili se Bogu da zaštiti novi carski grad.
Sutradan, 11. maja 330. godine, u hipodromu je održana pompa circensis – svečana trka kočija. Pozlaćena drvena statua, verovatno kopija Konstantinove statue, svečano je prenesena u kočiji pred carem i okupljenim narodom. Car je prilikom prolaska statue ustajao i klanjao se u znak poštovanja.
Relikvije u stubu
Stub Konstantina bio je i svojevrsna riznica svetih relikvija. Predanja navode da je ispod njega položen čuveni Paladijum iz Troje i Rima, simbol zaštite grada.
Šta je paladijum?
U Grčkoj i Rimskoj mitologiji paladijum ili paladion je bio kip posvećen boginji Atini za koji se verovalo da će čuvati grad u kome se nalazio i da će ga načiniti neosvojivim.
Atina je od početka do kraja antičkog sveta bila zaštitnica Grka, posebno Atinjana, koji su joj bili najmiliji. Kao Palada Atina štitila je, osim Atine, i druge gradove koji su u hramovima imali njene posvećene kipove, tzv. paladijume. Takav paladijum u svom gradu su imali i Trojanci. Da bi osvojili Troju, Ahajci su morali da ga ukradu i odnesu, što je pošlo za rukom Odiseju i Diomedu.
Kasnija hrišćanska predanja tvrde da su tu bile sačuvane: delovi Časnog Krsta, korpe sa čudesa umnoženja hleba, sekira Noja iz vremena pravljenja barke, kamen iz kojeg je izbio izvor po Mojsijevoj molitvi, ekseri sa Hristovog raspeća i drvo krstova dvojice razbojnika.
Stub je vremenom stekao svet karakter: verovalo se da Carigrad neće pasti sve dok stub stoji i čuva relikvije.
Zbog ovih čudotvornih lanaca crkva se bila nadaleko pročula, pa su „pod te sindžire da nađu spasa" u nju dolazili ne samo lokalni Grci, Turci i Srbi već i nevoljnici čak iz Persije i Egipta.
Eksperti nisu naveli datum završetka obnove kupole džamije, imajući u vidu potencijalne probleme zbog vremenskih prilika i nepredviđene dodatne radove.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Sretenje Gospodnje po starom i Svetog apostola Onisima po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Klaudija la Columbierea, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Svetogorski starac objašnjava zašto sveta tajna ispovesti nije puko nabrajanje grešnih pomisli i kako duhovna budnost može doneti mir i duhovno jačanje.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.
Svetogorski starac objašnjava zašto sveta tajna ispovesti nije puko nabrajanje grešnih pomisli i kako duhovna budnost može doneti mir i duhovno jačanje.
Napustiti Svetu liturgiju bez ozbiljnog razloga smatra se velikim grehom, jer se time pokazuje nemar prema svetinji i prekida zajedništvo u najuzvišenijem trenutku sabranja Crkve.
Nakon niza tvrdnji o"„selidbi" i navodnoj nelegalnoj izgradnji, Eparhija raško-prizrenska prvi put sistematski iznosi odluke Sabora, zakonske dozvole i stručna mišljenja, odbacujući optužbe koje su uzburkale javnost.
U besedi za subotu mesopusne sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da reč kojom je Gospod oblikovao svet i danas deluje – pročišćava, vodi i oplemenjuje čoveka.