"IZ SNA SU ME PROBUDILI KORACI, ZNALA SAM KO HODA": Neverovatno svedočenje Beograđanke koja je otišla na Ostrog i tamo doživela čudo
U crnogorsku svetinju se uputila nakon dužeg vremenskog perioda, kako bi se pomolila Svetom Vasiliju Ostroškom.
Zanatlija iz okoline Nikšića, koji je odbacivao postojanje Boga, suočen s paralizom bez leka, doživeo je susret sa svetiteljem koji mu je zauvek promenio život — a potom je svom sinu dao ime Vasilije.
U stenama, iznad Nikšića, već vekovima stoji manastir Ostrog, mesto molitve, utehe i isceljenja. Tu, gde se nebo čini bližim zemlji, a molitva jačom od svakog bola, srpski narod s verom dolazi pred mošti Svetog Vasilija Ostroškog — čudotvorca čije ime nadilazi granice pravoslavlja. Ovaj svetitelj nije zaštitnik samo Srba i pravoslavaca. Njegov blagoslov tražili su i muslimani, i katolici, i Jevreji, a brojna su svedočanstva o čudima koja su se dogodila upravo njima. No, možda je jedno od najdirljivijih čuda Svetog Vasilija upravo ono koje se zbilo nad jednim ateistom.
Zabeleženo u crkvenim knjigama i objavljeno na zvaničnom sajtu Srpske pravoslavne crkve, svedočenje o zanatliji iz okoline Nikšića potvrđuje kako vera ume da pronađe put i tamo gde je sve bilo zatvoreno za nju.
- Jedan zanatlija iz okoline Nikšića beše se teško razboleo. Lekari na pregledu ustanoviše da je paraliza u punom stadijumu. Od toga nije bilo leka. Čovek se bio sav sklupčao. Rodbina ga savetovaše da pođe u Ostrog Svetom Vasiliju, ali je on to odmah odbio, jer beše ateista, nevernik. Posle izvesnog vremena, javi mu se Sveti Vasilije u snu i pozva ga da dođe k njemu u Ostrog pa će ga on isceliti. Pošto dugo porazmisli, ovaj čovek najzad odluči, i pristade da ga ponesu u manastir. Došavši u manastir, on se ispovedi i onu noć prenoći pod kivotom Svetiteljevim, gde su mu čitali molitve. Posle kraćeg vremena sasvim je ozdravio, i iz zahvalnosti prema Svetom Vasiliju svome najstarijem sinu dao je ime Vasilije - navodi Srpska pravoslavna crkva.
To što nauka nije mogla da izleči, dodir vere jeste. Iako je godinama odbacivao postojanje Boga i svetaca, ovaj čovek je, na kraju svog bola i nemoći, doživeo susret koji će mu zauvek promeniti život. Ono što lekari nisu mogli da učine, učinio je onaj kome su se kroz vekove obraćale stotine hiljada ljudi — Sveti Vasilije Ostroški.
Ova priča nije tek anegdota. Ona je svedočanstvo o nevidljivoj sili ljubavi, saosećanja i milosti. I znak da svetitelj ne pita ko si i koliko znaš, već koliko si spreman da poveruješ — makar jednom, iz srca, kad sve drugo zamre. Zato njegovo ime ostaje upisano zlatnim slovima u dušama naroda, ne samo kao simbol vere, već i nade da nijedan čovek, nijedna muka nisu zaboravljeni.
U crnogorsku svetinju se uputila nakon dužeg vremenskog perioda, kako bi se pomolila Svetom Vasiliju Ostroškom.
Presvete Bogorodice sa Mladencem Hristom u naručju počela da ispušta miro pred očima oca Simeona, a vernici ovo retko čudo vide kao snažan znak s neba i poziv na veru, molitvu i pokajanje.
Iako je gradska slava Nikšića formalno ukinuta, lokalno rukovodstvo i sveštenstvo poručuju da će 12. maj i ove godine biti obeležen litijom, svečanostima i rezanjem slavskog kolača.
Pred praznik Svetog Vasilija Ostroškog, kamenitim stazama iz rodnih Mrkonjića do manastira u beloj litici, tradicionalno hiljade vernika idu ka svetinji koja nadilazi sve granice — moleći za isceljenje, pokajanje i čudo.
Od čudesne zaštite manastira tokom rata do isceljenja neizlečivih bolesti: vernici iz svih krajeva sveta donose svoje molitve pred kivot svetitelja, svedočeći o moćima nevidljivih sila koje se očituju u njegovom prisustvu.
Na praznik jednog od najvoljenijih svetitelja pravoslavlja, pred moštima Ostroškog Čudotvorca okupili su se vernici iz svih krajeva sveta, dok su reči mitropolita crnogorsko-primorskog, miris tamjana i suze pokajanja pretvorili liturgiju u predokus raja.
Srpska pravoslavna crkva 12. maja, proslavlja Ostroškog Čudotvorca, jednog od najvoljenijih i najpoštovanijih svetitelja srpskog roda, čije mošti vekovima čuvaju manastir u Ostroškoj steni, a čija se slava proširila širom pravoslavlja — i šire.
Granata ispaljena sa ciljem da uništi ovo sveto mesto, prošla kroz ogradu i ušla u crkvu, ali nikada nije eksplodirala – analiza posle rata pokazala je da je bila potpuno ispravna.
U besedi za 5. sedmicu po Vaskrsu Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako se čovek od Boga ne odvaja naglo, već postepeno, kroz neprimetne zamene koje slabe unutrašnju vernost i vode u duhovnu prevaru.
Jedna rečenica izgovorena u besu može godinama da ostavi trag, a čuveni ruski duhovnik otkriva zbog čega mnogi izgube spokoj upravo onda kada pomisle da su pobedili u raspravi.
Porodica se ne čuva velikim rečima, već svakodnevnom brigom, ljubavlju i spremnošću da čovek najpre menja sebe, a ne druge.
Dete koje ne nauči šta su čast, zahvalnost, trpljenje i dobrota, teško će pronaći mir čak i ako poseduje sve ovozemaljsko.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Svečani početak Sabora označen je nakon liturgije tradicionalnim "prizivom Duha Svetog" u kripti Hrama Svetog Save.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Porodica se ne čuva velikim rečima, već svakodnevnom brigom, ljubavlju i spremnošću da čovek najpre menja sebe, a ne druge.
Ovo jelo od jagnjetine, pasulja i suve slanine kuvalo se polako i po tačno utvrđenom običaju - recept sačuvan kroz generacije i danas budi sećanja na pravu domaću kuhinju.
Crkveni Tipik određuje i dane kada se opelo ne služi.