Francuska Narodna skupština usvojila je u prvom čitanju zakon koji dozvoljava asistirano samoubistvo, uz mogućnost da smrtonosni preparat pacijent primi sam ili uz pomoć lekara.
U zemlji katedrala i svetaca, gde su vekovima zvona pozivala duše na spasenje, iz Narodne skupštine sada odjekuju reči koje mnogi hrišćanski vernici doživljavaju kao jeku duhovne opasnosti. Francuska je, u prvom čitanju, usvojila predlog zakona koji uvodi asistirano samoubistvo — čin u kojem pacijent, uz podršku države i pomoć lekara, sam sebi pruža smrtonosni preparat.
U pozlaćenim holovima Skupštine, pod svetlom savremenih ideologija, potvrđena je volja vlade: smrtonosnu dozu, u skladu sa zakonom, treba da unese sam pacijent. Za one koji to nisu sposobni da učine sopstvenom rukom, predviđena je mogućnost da im kraj donese lekar ili medicinska sestra. Iako vlasti tvrde da takva intervencija —mora biti izuzetak—, reči državnog sekretara za zdravstvo, Frederika Valetua, zvuče više kao utešna formula nego kao čvrsta garancija.
shutterstock.com
Za one koji to nisu sposobni da učine sopstvenom rukom, novi zakon predviđa mogućnost da im kraj donese lekar ili medicinska sestra
Dok se zakon i dalje oblikuje kroz lavinu od preko 1.900 podnetih amandmana, mnogi se pitaju — kuda ide Francuska? Ova rasprava ne vodi se samo između levice i desnice, već između života i smrti, nade i rezignacije, vere u Božiji promisao i verovanja u ljudsko pravo da sam odlučuje o svom kraju.
Zvanično glasanje zakazano je za 27. maj, nakon čega će zakon otići u Senat. Ukoliko dođe do političkog zastoja, predsednik Emanuel Makron razmatra mogućnost da pitanje bude stavljeno na referendum. Tako bi se sudbonosna odluka mogla poveriti narodu — ali da li je narod, bez duhovnog oslonca, sposoban da odlučuje o svetinji života?
U hrišćanstvu, život nije vlasništvo čoveka, već dar Božiji. Samoubistvo, pa čak i ono —asistirano—, smatra se teškim grehom. Ono otvara vrata ne samo kraju ovozemaljskog života, već i riziku večnog gubitka. U tom svetlu, novi francuski zakon ne izgleda kao čin milosrđa, već kao tiha legalizacija očaja.
Shutterstock/Gorodenkoff
Francuska je, u prvom čitanju, usvojila predlog zakona koji uvodi asistirano samoubistvo
U vremenu kada se krst zamenjuje potpisom, a molitva pravnim formulama, ostaje pitanje: da li je Zapad, u svom pohodu na pravo da se umre, zaboravio na dužnost da se živi — dostojanstveno, sa nadom, do poslednjeg daha koji nije naš, već Gospodnji?
U tišini hramova, zvone reči apostola Pavla:
—Jer, ako živimo — Gospodu živimo, ako umiremo — Gospodu umiremo. I dakle, bilo da živimo, bilo da umiremo — Gospodnji smo.— (Rimljanima 14, 8)
Francuska se možda približava zakonskoj smrti, ali pitanje koje lebdi nad svima nama, jeste: da li čovek zaista ima pravo da ubije ono što mu nije ni dato od njega samog — život?
Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč, govori otac Aleksandar o samoubistvu, ali i naglašava da niko nikome, ipak, ne sme i ne treba da sudi.
Činjenica je, kao što mi je jedan sveštenik rekao, da ćemo Matej i ja zauvek biti zajedno. Tako i jeste, mi smo zajedno, kaže Nenad Periš, čovek divovske snage.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
Ljubav nije samo emocija, već pokretač života, smisao postojanja i temelj svakog zdravog odnosa, bilo da je reč o porodici, prijateljstvu, partnerstvu ili zajednici.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Relikvijar ukrašen biserima i kristalima naručili su Stefan i Lazar Musić za manastir Novu Pavlicu, gde je počivala njihova majka Teodosija, sestra kneza Lazara.