U savremenom svetu, tuga i suze se često posmatraju kao znak slabosti, krhkosti ili duševne nestabilnosti. Međutim, hrišćanstvo na ove pojave gleda drugačije – kao na duboko duhovne činove koji vode čoveka ka Bogu, iskrenom pokajanju i unutrašnjem preobražaju.
U Svetom pismu i bogatoj hrišćanskoj tradiciji, suze nisu tek emotivni ispad, već izliv srca koje traži očišćenje i obnovu. Postoje različite vrste tuge i plača, ali onaj koji crkveni oci najviše ističu jeste tzv. „duhovni plač“ – plač koji dolazi iz pokajanja, iz svesnosti o sopstvenim slabostima, grehovima i udaljenosti od Boga.
Takva tuga nije beznadežna. Naprotiv, ona u sebi nosi seme nade, jer se rađa iz želje da se ponovo nađe pravi put, da se obnovi odnos s Bogom i da se čovek podigne iznutra. Suze koje proizlaze iz iskrenog pokajanja imaju snagu da umekšaju srce, da ga očiste i oslobode gordosti. U njima se krije ne samo bol, već i snaga – snaga smirenja, poverenja i spremnosti da se krene iznova.
Crkveni oci su govorili o suzama kao o daru, nečemu što se ne može silom proizvesti, već dolazi iz dubokog unutrašnjeg pokreta duše. One su izraz autentične vere, duboke lične borbe i iskrene ljubavi prema Bogu. U takvom stanju duša postaje tiša, smirenija, ali i snažnija – jer kada čovek iskreno zaplače nad sobom, on se više ne bori sam.
U duhovnoj borbi, plač je oružje. On je izraz smirenja koje odbacuje gordost i samodovoljnost, otvara srce za milost i štiti čoveka od zlih misli i napasti. Gde je smirenje, tamo je i Bog. A gde je istinska, pokajnička tuga – tamo više nema mesta za zlo.
Sveti Grigorije Sinait je govorio i da đavo beži od ljudskih suza.
- Kad đavo vidi da neko živi u plaču, on ne ostaje uz njega, jer se gnuša smirenja koje plač proizvodi".
Vradžbine, čini, amajlije i slični činovi su, prema pravoslavlju, pokušaji manipulacije nevidljivim silama koje ne dolaze od Boga.
Dok svet traži odgovore u diplomatiji i oružju, svetogorski podvižnici govore o duhovnoj pomrčini koja se nadvija nad čovečanstvom – i pozivaju na jedini izlaz koji vodi ka spasenju: pokajanje, molitvu i budnost srca.
Razlika između grešnika koji propada i pravednika koji se spasava samo je jedna: u odlučnosti, u tome da čovek postavi sebi zadatak i da reši da ne odstupa od one istine koju je izabrao, ističe otac Antonije.
Potresne reči udovice Laure al Nasr obilaze pravoslavni svet i bude pitanje – ko će zaustaviti zlo koje ubija i u svetinjama.