U vremenu kada svet sve češće zaboravlja na bliskost, razumevanje i nežnu reč, pravoslavna vera nas podseća na svoju najdublju i najsvetliju poruku – poruku ljubavi.
Nisu to prazne reči niti apstraktni ideali. Ljubav u pravoslavlju nije samo osećanje, već način postojanja, svakodnevna odluka da budemo pažljivi, saosećajni i iskreno dobri prema drugima.
Ova vera nas uči da nije dovoljno samo kloniti se zla – moramo svakodnevno činiti dobro. To podrazumeva da svakog čoveka, koji nam se nađe na putu, gledamo sa blagošću, bez predrasuda, sa željom da mu, makar u mislima, poželimo sve najbolje. Ne zato što znamo njegovu priču, već zato što verujemo u dostojanstvo svakog čoveka.
Pažnja, u tom kontekstu, nije samo ljubaznost u ponašanju – to je duboka duhovna disciplina. Svaki pogled, svaka reč, svaka misao treba da bude prožeta svesnošću da ispred nas stoji neko ko nosi Božji lik. Biti pažljiv znači truditi se da nikoga ne povredimo, ali i da drugima pružimo osećaj topline, sigurnosti i prihvatanja.
Pravoslavlje nas ne poziva na ljubav samo prema prijateljima i bližnjima – ono nas podseća da je istinska snaga ljubavi u tome da obuhvati i one koje ne razumemo, koji nam možda nisu bliski ili čak misle drugačije od nas. Ljubav nije nagrada za ispravnost, već put ka svetlosti.
Sveti Vasilije Veliki je govorio da je obaveza svakog hrišćanina da bude pažljiv prema drugima.
"Obavezno budite pažljivi prema svima. Vežbajte sebe, da uvek, pri prvom pogledu, osobi od srca poželite iskreno dobro".