Parasto se može služiti u hramu, na grobu, ali i u domu porodice, u zavisnosti od okolnosti i mogućnosti vernika.
Parastos u pravoslavlju predstavlja molitvu za upokojenog, ali i duboki izraz vere Crkve da smrt nije kraj čovekovog postojanja.
Kroz parastos se vernici mole Bogu da oprosti grehe pokojnika, da mu podari mir duši i da ga nastani u Carstvu nebeskom.
Značaj parastosa ogleda se u uverenju da molitva Crkve ima snagu i posle smrti, jer ljubav ne prestaje ni onda kada se telesno rastajemo. Parastos podseća vernike na odgovornost prema bližnjima, ali i na prolaznost zemaljskog života, pozivajući na pokajanje, smirenje i nadu u vaskrsenje mrtvih.
Parastos se najčešće služi na određene dane nakon smrti – treći, deveti i četrdeseti dan, zatim na godišnjice upokojenja, kao i u posebne dane koje je Crkva odredila za opšte pomenе umrlih, poput zadušnica.
Može se služiti u hramu, na grobu, ali i u domu porodice, u zavisnosti od okolnosti i mogućnosti vernika.
Tanjug Dopisnitvo Kim
Parastos na groblju
Među vernicima se često postavlja pitanje da li je moguće da se parastos za jednu istu osobu služi na više mesta istog dana, naročito kada porodica i prijatelji žive u različitim gradovima ili državama.
- Da, može da se istog dana služi parastos na više mesta za jednu istu osobu. Parastos je molitva Crkve za upokojenog i ona nije vezana za jednu lokaciju ili jednog sveštenika. Gde god se služi, to je ista molitva Bogu za dušu tog čoveka. Zato nije problem ako se, na primer, u jednom mestu služi parastos na groblju, a u drugom mestu u hramu ili u kući.
Suština nije u broju mesta, istakao je otac Dejan, nego u tome da se za upokojenog uznose molitve sa verom i ljubavlju.
- Više parastosa istog dana nije dupliranje, nego izraz toga da više ljudi na različitim mestima istovremeno moli Boga za istu dušu.
U subotu pred praznik Silaska Svetog Duha na apostole, vernici su se okupili na molitvi za preminule u zavetnom spomen-hramu, dok je episkop novobrdski, vikar patrijarha Porfirija, posle zaamne molitve služio parastos onima koji su usnuli sa verom u Hrista i vaskrsenje.
Luksuz, zaborav i suvišni rituali zamenjuju molitve i dobra dela, narušavajući suštinu pravoslavne tradicije. Saznajte kako vratiti duhovnu dimenziju u sećanje na upokojne.
Čin opela je zaupokojeno bogosluženje, koje se nad upokojenim služi samo jednom. U tome je njegova suštinska razlika od drugih zaupokojenih službi, koje mogu da se služe više puta kao što su, primera radi parastosi, litije, kaže sveštenik.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Za osobu koja nije pripadala Pravoslavnoj crkvi ne mogu se vršiti opela, pomeni i druge crkvene molitve na način na koji se one vrše za pravoslavne hrišćane.
Kaže da danas oko nas kruže razne prefinjene jeresi i sablažnjavaju mnoge ljude, govoreći da su duše paisivne, da spavaju, da pored svoga tela čekaju i i svoje vaskrsnće i slične otrovne i zlobne bogoboračke reči, ali da to nije tačno.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.