Potresna priča sa duhovne tribine razotkriva zašto ogorčenost zatvara vrata Svetinje i kako bol može postati prepreka, a ne put.
Postoje rane koje ne krvare spolja, ali iznutra godinama razaraju čoveka. U njima se mešaju povređenost, izdaja, bes i osećaj da je pravda ostala nedorečena. Takva stanja danas nisu retkost – porodice se raspadaju, odnosi se pretvaraju u sudnice, a oproštaj se često doživljava kao slabost. Ipak, jedno svedočenje i jedna pouka, izrečeni mirno i bez ublažavanja, pokazuju da je problem dublji, ali i da postoji izlaz. Na njega ukazuje pouka mitropolit morfski Neofit.
Na jednoj duhovnoj tribini, mitropolit Neofit ispričao je sledeće:
- Jedan čovek je došao da se ispovedi i rekao mi je: ‘Moja žena je umrla, a ja sam posle saznao da je imala ljubavnika. Sada idem na njen grob i proklinjem je da ide u pakao zato što me je prevarila i zato što me nije volela.’ Na kraju ispovesti me je pitao kada može da se pričesti. Rekao sam mu – nikad! Sa čuđenjem i nevericom ponovio je, nikada? I ja sam mu ponovio, nikada - kazao je mitropolit Neofit, arhijerej Kiparske pravoslavne crkve, a zatim dodao:
- Ako ne oprostimo, ne možemo da se pričestimo, kao što kažemo u molitvi pre pričešća: ‘Budimo u miru sa onima koji su nas ožalostili.’ Suština učenja Pravoslavne crkve jeste praštanje. Praštanju vas niko drugi neće učiti ni psiholozi, ni psihijatri, ni gurui, ni mediji. A svet je pun razvoda zato što nismo naučili kako da oprostimo jedni drugima.
Pravoslavlje ne poriče bol, niti umanjuje nepravdu, ali postavlja merilo koje je teško i zahtevno – merilo srca oslobođenog mržnje. Pričešće nije nagrada za povređene, već svedočanstvo da je čovek izabrao mir umesto osvete.
Pouka mitropolita Neofita pogađa samu srž savremenih lomova: ljudi traže isceljenje, ali zadržavaju osudu; žele bliskost sa Bogom, ali ne i raskid sa gnevom. Pravoslavni odgovor je kratak i neumoljiv – praštanje nije opcija, već put. On ne briše prošlost, ali otvara mogućnost da se čovek iz tame unutrašnje borbe vrati svetlosti zajedništva. Bez toga, vrata Svetinje ostaju zatvorena, ne kao kazna, već kao opomena da se vera ne živi jezikom, nego promenjenim srcem.
Na praznik Svetog Kirila Aleksandrijskog, umirovljeni episkop Jovan, nekadašnji iguman manastira Ostrog, služio je Liturgiju i održao potresnu besedu o zavisti među Srbima, postu koji nije dijeta i svetosti kao jedinom putu spasenja.
Mnogi turisti iz pravoslavnih zemalja žele da prime Svete tajne u Sabornoj crkvi Svetog Jovana Vladimira, ali pravila su jasna – a za neke i iznenađujuća.
Zašto je ispovest postala „propusnica“ za Pričešće, šta o tome kažu kanoni i Sveti Oci i zbog čega protojerej Vadim Gladkij upozorava da se vera ne sme svesti na red i pečat.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U svetu u kojem sve više ljudi poseže za okultnim rešenjima, reči jednog od najvoljenijih duhovnika Pravoslavne Crkve razbijaju iluzije: zlo može delovati samo ako mu čovek sam otvori vrata. Pokajanje, ispovest i čisto srce postaju neprobojni štit – duhovna zaštita koja ne zna za poraz.
Otac Evgenije navodi primere nesuglasica, rana iz prošlosti i nerazumevanja bližnjih s kojima se susretao tokom svoje službe. Otkriva kako je, na samrtnom času svoje majke, sin učinio ono najvažnije – omogućio joj da ode s ovog sveta u miru, pomirena s Bogom i sobom.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.