Smrt Marije Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele potresla je Italiju, a opelo je otvorilo teško pitanje pravoslavnog odnosa prema grehu, odgovornosti i Božijem milosrđu.
U pravoslavnom hramu Svetog Dimitrija u Alpinjanu kod Torina, rodbina i prijatelji oprostili su se od Marije Mihaele Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele Kojokariju, čija je smrt potresla italijansku javnost. Pred oltarom su stajala dva bela kovčega, a zajedno sa tugom porodice i prijatelja ostalo je i teško pitanje koje vekovima prati hrišćansko razmišljanje o smrti, odgovornosti, milosti i nadi.
Prema navodima italijanskih istražnih organa, slučaj je okarakterisan kao ubistvo i samoubistvo. Sumnja se da je majka usmrtila svoju ćerku, a potom sebi oduzela život. Istraga treba da utvrdi sve okolnosti tragedije, ali je upravo crkveni ispraćaj otvorio pitanje među vernicima: kako je moguće da je Rumunska pravoslavna crkva dozvolila opelo u slučaju kada se, prema pravoslavnom predanju, samoubistvo smatra teškim grehom?
Kako je moguće opelo posle ubistva i samoubistva?
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Pravoslavna crkva ne posmatra čoveka samo kroz njegov poslednji postupak, već razmatra i okolnosti, njegovo duševno stanje i ono što jedino Bog može da zna o dubinama ljudske duše.
U pravoslavnom učenju samoubistvo se vekovima smatra teškim grehom, jer čovek sam prekida život koji mu je darovan od Boga. Zbog toga se osobama koje su izvršile samoubistvo uobičajeno ne služi opelo, osim u slučajevima kada nadležni episkop, nakon pažljivog razmatranja okolnosti, odobri crkveni obred.
Costantino Sergi/IPA / Sipa Press / Profimedia
Posmrtni ostaci Mihaele Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele Kojokariju ispred hrama Svetog Dimitrija u Alpinjanu kod Torina
Ipak, Crkva podseća da čovek ne može biti sveden samo na jedan trenutak svog života, pa čak ni na najteži čin koji je učinio. Posebno se razmatra da li je osoba u trenutku tragedije bila potpuno svesna svojih postupaka ili je bila pod uticajem teške psihičke krize, bolesti ili poremećenog stanja uma. U takvim okolnostima, uz blagoslov crkvenih vlasti, moguće je dozvoliti molitveni ispraćaj.
Zašto se razmatraju okolnosti čovekovog poslednjeg čina?
Zato slučaj iz Alpinjana nije samo pitanje crkvenih pravila, već i pitanje odnosa pravde i milosrđa. Da li Crkva, time što je dozvolila opelo, opravdava ono što se dogodilo? Ili ona ostavlja prostor za molitvu za čoveka čiju poslednju borbu ljudi možda nikada neće moći potpuno da razumeju?
Opelo je služio protojerej Ovidije Kukoš, paroh Rumunske pravoslavne zajednice Svetog Dimitrija Staniloaea u Alpinjanu. Tokom oproštaja sveštenik je pozvao prisutne da ne osuđuju, već da se mole, podsećajući da čovekovu dušu i njenu konačnu sudbinu može da proceni jedino Bog.
Ta poruka pokazuje razliku između ljudskog suda i hrišćanskog pogleda na čoveka. Pravoslavlje ne opravdava zlo niti umanjuje težinu tragedije, ali uči da se iza svakog ljudskog života nalaze okolnosti, slabosti i borbe koje nisu uvek vidljive drugima.
Dva kovčega pred oltarom i poruka sveštenika
Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da je među stradalima bilo dete. Smrt trinaestogodišnje Izabele ostavila je duboku ranu porodici, prijateljima, nastavnicima i svima koji su je poznavali. Istovremeno je otvorila i šire pitanje: koliko društvo uspeva da prepozna čovekovu patnju pre nego što ona preraste u tragediju i koliko pomoći postoji za one koji prolaze kroz teške životne krize?
Za vernike koji su prisustvovali opelu ostale su dve molitve: za nevino stradalo dete i za dušu majke čiji je život završen u tragičnim okolnostima. Rumunska pravoslavna zajednica u Alpinjanu našla se pred jednim od najtežih pastoralnih izazova, pokušavajući da istovremeno sačuva crkveno učenje o svetosti života i hrišćanski poziv na molitvu i milosrđe.
Tragedija iz Alpinjana zato nije samo vest o jednom nesrećnom događaju. Ona je otvorila jedno od najtežih pitanja hrišćanske vere: gde prestaje ljudska osuda, a gde počinje Božija milost?
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
U Svetovaznesenskom hramu služena je zaupokojna liturgija uz prisustvo više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh besedio nad odrom upokojenog Stojana Sladojevića.
Smrt Marije Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele potresla je Italiju, a opelo je otvorilo teško pitanje pravoslavnog odnosa prema grehu, odgovornosti i Božijem milosrđu.
Crkveno predanje razlikuje ličnu molitvu za takve osobe od liturgijskog pominjanja, a ljubav prema njima ostaje poziv da se za njihovo dobro i spasenje ne prestaje moliti.
U besedi za ponedeljak 5. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da svaka reč ima težinu pred Bogom i poziva hrišćane na čuvanje misli, govora i srca.
Probajte čorbu od sočiva po receptu iz Studenice, pročitajte molitvu Gospodu za oproštaj, zastupništvo i pomoć i duhovno se nadahnite uz pouku Svetog Vasilija Velikog.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U hramu Preobraženja Gospodnjeg u Žabaru služeni su zaupokojena liturgija i opelo protojereju-stavroforu Milunu Aleksiću, svešteniku koji je ostavio dubok trag u životu vernog naroda i Eparhije šumadijske.
Zaupokojenom liturgijom i opelom u manastiru u Gornjem Dragljevcu ispraćen protojerej Bogdan Stjepanović; beseda jeromonaha Nikolaja obeležila oproštajnu službu.
Crkveno predanje razlikuje ličnu molitvu za takve osobe od liturgijskog pominjanja, a ljubav prema njima ostaje poziv da se za njihovo dobro i spasenje ne prestaje moliti.
U besedi za ponedeljak 5. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da svaka reč ima težinu pred Bogom i poziva hrišćane na čuvanje misli, govora i srca.
Probajte čorbu od sočiva po receptu iz Studenice, pročitajte molitvu Gospodu za oproštaj, zastupništvo i pomoć i duhovno se nadahnite uz pouku Svetog Vasilija Velikog.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Veliki duhovnik sa Svete Gore objasnio je da se promena ponašanja najmlađih ne traži samo u njihovim postupcima, već i u preispitivanju odraslih, jer iskreno pokajanje roditelja može doneti blagoslov celoj kući.
Tursko tužilaštvo tvrdi da su opštinski funkcioneri od pravoslavne crkvene fondacije, koja je po zakonu bila oslobođena plaćanja opštinskih taksi, tražili i uzeli gotovo tri miliona turskih lira za izdavanje dozvola.