Smrt Marije Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele potresla je Italiju, a opelo je otvorilo teško pitanje pravoslavnog odnosa prema grehu, odgovornosti i Božijem milosrđu.
U pravoslavnom hramu Svetog Dimitrija u Alpinjanu kod Torina, rodbina i prijatelji oprostili su se od Marije Mihaele Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele Kojokariju, čija je smrt potresla italijansku javnost. Pred oltarom su stajala dva bela kovčega, a zajedno sa tugom porodice i prijatelja ostalo je i teško pitanje koje vekovima prati hrišćansko razmišljanje o smrti, odgovornosti, milosti i nadi.
Prema navodima italijanskih istražnih organa, slučaj je okarakterisan kao ubistvo i samoubistvo. Sumnja se da je majka usmrtila svoju ćerku, a potom sebi oduzela život. Istraga treba da utvrdi sve okolnosti tragedije, ali je upravo crkveni ispraćaj otvorio pitanje među vernicima: kako je moguće da je Rumunska pravoslavna crkva dozvolila opelo u slučaju kada se, prema pravoslavnom predanju, samoubistvo smatra teškim grehom?
Kako je moguće opelo posle ubistva i samoubistva?
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Pravoslavna crkva ne posmatra čoveka samo kroz njegov poslednji postupak, već razmatra i okolnosti, njegovo duševno stanje i ono što jedino Bog može da zna o dubinama ljudske duše.
U pravoslavnom učenju samoubistvo se vekovima smatra teškim grehom, jer čovek sam prekida život koji mu je darovan od Boga. Zbog toga se osobama koje su izvršile samoubistvo uobičajeno ne služi opelo, osim u slučajevima kada nadležni episkop, nakon pažljivog razmatranja okolnosti, odobri crkveni obred.
Costantino Sergi/IPA / Sipa Press / Profimedia
Posmrtni ostaci Mihaele Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele Kojokariju ispred hrama Svetog Dimitrija u Alpinjanu kod Torina
Ipak, Crkva podseća da čovek ne može biti sveden samo na jedan trenutak svog života, pa čak ni na najteži čin koji je učinio. Posebno se razmatra da li je osoba u trenutku tragedije bila potpuno svesna svojih postupaka ili je bila pod uticajem teške psihičke krize, bolesti ili poremećenog stanja uma. U takvim okolnostima, uz blagoslov crkvenih vlasti, moguće je dozvoliti molitveni ispraćaj.
Zašto se razmatraju okolnosti čovekovog poslednjeg čina?
Zato slučaj iz Alpinjana nije samo pitanje crkvenih pravila, već i pitanje odnosa pravde i milosrđa. Da li Crkva, time što je dozvolila opelo, opravdava ono što se dogodilo? Ili ona ostavlja prostor za molitvu za čoveka čiju poslednju borbu ljudi možda nikada neće moći potpuno da razumeju?
Opelo je služio protojerej Ovidije Kukoš, paroh Rumunske pravoslavne zajednice Svetog Dimitrija Staniloaea u Alpinjanu. Tokom oproštaja sveštenik je pozvao prisutne da ne osuđuju, već da se mole, podsećajući da čovekovu dušu i njenu konačnu sudbinu može da proceni jedino Bog.
Ta poruka pokazuje razliku između ljudskog suda i hrišćanskog pogleda na čoveka. Pravoslavlje ne opravdava zlo niti umanjuje težinu tragedije, ali uči da se iza svakog ljudskog života nalaze okolnosti, slabosti i borbe koje nisu uvek vidljive drugima.
Dva kovčega pred oltarom i poruka sveštenika
Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da je među stradalima bilo dete. Smrt trinaestogodišnje Izabele ostavila je duboku ranu porodici, prijateljima, nastavnicima i svima koji su je poznavali. Istovremeno je otvorila i šire pitanje: koliko društvo uspeva da prepozna čovekovu patnju pre nego što ona preraste u tragediju i koliko pomoći postoji za one koji prolaze kroz teške životne krize?
Za vernike koji su prisustvovali opelu ostale su dve molitve: za nevino stradalo dete i za dušu majke čiji je život završen u tragičnim okolnostima. Rumunska pravoslavna zajednica u Alpinjanu našla se pred jednim od najtežih pastoralnih izazova, pokušavajući da istovremeno sačuva crkveno učenje o svetosti života i hrišćanski poziv na molitvu i milosrđe.
Tragedija iz Alpinjana zato nije samo vest o jednom nesrećnom događaju. Ona je otvorila jedno od najtežih pitanja hrišćanske vere: gde prestaje ljudska osuda, a gde počinje Božija milost?
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
U Svetovaznesenskom hramu služena je zaupokojna liturgija uz prisustvo više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh besedio nad odrom upokojenog Stojana Sladojevića.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Otac Lino Zateli trebalo je da napusti zajednicu kojoj je bio posvećen gotovo četvrt veka, dok su se vernici usprotivili njegovom premeštaju i prikupili nekoliko stotina potpisa kako bi ostao u parohiji.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Ispod poda svetinje u Jerusalimu pronađeni su ostaci drevnog kamenoloma, uklesani grobovi i tragovi vrta, a svetogorski starac podseća na dublji smisao svetog znamenja koje je kroz vekove ostalo središte hrišćanske vere.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.