Smrt Marije Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele potresla je Italiju, a opelo je otvorilo teško pitanje pravoslavnog odnosa prema grehu, odgovornosti i Božijem milosrđu.
U pravoslavnom hramu Svetog Dimitrija u Alpinjanu kod Torina, rodbina i prijatelji oprostili su se od Marije Mihaele Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele Kojokariju, čija je smrt potresla italijansku javnost. Pred oltarom su stajala dva bela kovčega, a zajedno sa tugom porodice i prijatelja ostalo je i teško pitanje koje vekovima prati hrišćansko razmišljanje o smrti, odgovornosti, milosti i nadi.
Prema navodima italijanskih istražnih organa, slučaj je okarakterisan kao ubistvo i samoubistvo. Sumnja se da je majka usmrtila svoju ćerku, a potom sebi oduzela život. Istraga treba da utvrdi sve okolnosti tragedije, ali je upravo crkveni ispraćaj otvorio pitanje među vernicima: kako je moguće da je Rumunska pravoslavna crkva dozvolila opelo u slučaju kada se, prema pravoslavnom predanju, samoubistvo smatra teškim grehom?
Kako je moguće opelo posle ubistva i samoubistva?
Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Pravoslavna crkva ne posmatra čoveka samo kroz njegov poslednji postupak, već razmatra i okolnosti, njegovo duševno stanje i ono što jedino Bog može da zna o dubinama ljudske duše.
U pravoslavnom učenju samoubistvo se vekovima smatra teškim grehom, jer čovek sam prekida život koji mu je darovan od Boga. Zbog toga se osobama koje su izvršile samoubistvo uobičajeno ne služi opelo, osim u slučajevima kada nadležni episkop, nakon pažljivog razmatranja okolnosti, odobri crkveni obred.
Costantino Sergi/IPA / Sipa Press / Profimedia
Posmrtni ostaci Mihaele Belečiju i njene trinaestogodišnje ćerke Izabele Kojokariju ispred hrama Svetog Dimitrija u Alpinjanu kod Torina
Ipak, Crkva podseća da čovek ne može biti sveden samo na jedan trenutak svog života, pa čak ni na najteži čin koji je učinio. Posebno se razmatra da li je osoba u trenutku tragedije bila potpuno svesna svojih postupaka ili je bila pod uticajem teške psihičke krize, bolesti ili poremećenog stanja uma. U takvim okolnostima, uz blagoslov crkvenih vlasti, moguće je dozvoliti molitveni ispraćaj.
Zašto se razmatraju okolnosti čovekovog poslednjeg čina?
Zato slučaj iz Alpinjana nije samo pitanje crkvenih pravila, već i pitanje odnosa pravde i milosrđa. Da li Crkva, time što je dozvolila opelo, opravdava ono što se dogodilo? Ili ona ostavlja prostor za molitvu za čoveka čiju poslednju borbu ljudi možda nikada neće moći potpuno da razumeju?
Opelo je služio protojerej Ovidije Kukoš, paroh Rumunske pravoslavne zajednice Svetog Dimitrija Staniloaea u Alpinjanu. Tokom oproštaja sveštenik je pozvao prisutne da ne osuđuju, već da se mole, podsećajući da čovekovu dušu i njenu konačnu sudbinu može da proceni jedino Bog.
Ta poruka pokazuje razliku između ljudskog suda i hrišćanskog pogleda na čoveka. Pravoslavlje ne opravdava zlo niti umanjuje težinu tragedije, ali uči da se iza svakog ljudskog života nalaze okolnosti, slabosti i borbe koje nisu uvek vidljive drugima.
Dva kovčega pred oltarom i poruka sveštenika
Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da je među stradalima bilo dete. Smrt trinaestogodišnje Izabele ostavila je duboku ranu porodici, prijateljima, nastavnicima i svima koji su je poznavali. Istovremeno je otvorila i šire pitanje: koliko društvo uspeva da prepozna čovekovu patnju pre nego što ona preraste u tragediju i koliko pomoći postoji za one koji prolaze kroz teške životne krize?
Za vernike koji su prisustvovali opelu ostale su dve molitve: za nevino stradalo dete i za dušu majke čiji je život završen u tragičnim okolnostima. Rumunska pravoslavna zajednica u Alpinjanu našla se pred jednim od najtežih pastoralnih izazova, pokušavajući da istovremeno sačuva crkveno učenje o svetosti života i hrišćanski poziv na molitvu i milosrđe.
Tragedija iz Alpinjana zato nije samo vest o jednom nesrećnom događaju. Ona je otvorila jedno od najtežih pitanja hrišćanske vere: gde prestaje ljudska osuda, a gde počinje Božija milost?
Jerej Igor Gurčenkov stradao je u saobraćajnoj nesreći, a vest o njegovoj smrti izazvala je šok i duboku tugu među vernicima parohije Svetog arhangela Mihaila u Getingenu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
U Svetovaznesenskom hramu služena je zaupokojna liturgija uz prisustvo više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh besedio nad odrom upokojenog Stojana Sladojevića.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Otac Lino Zateli trebalo je da napusti zajednicu kojoj je bio posvećen gotovo četvrt veka, dok su se vernici usprotivili njegovom premeštaju i prikupili nekoliko stotina potpisa kako bi ostao u parohiji.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.