Lepo je imati prijatelje i svi ljudi prirodno čeznu za prijateljstvom. Prijatelj donosi blizinu, podršku i utehu, i kroz takve odnose čovek raste i jača.
Ali Crkva uči da čovekov život i duhovno sazrevanje ne zavise samo od prijateljstva. Ponekad i neprijatelji mogu postati povod da nešto naučimo o sebi. Oni nas ne štede, pa lakše pokažu naše slabosti, ono što sami ne želimo ili ne umemo da vidimo.
Zato Crkva gleda na to da i kroz neprijateljstvo čovek može da se nauči smirenju, preispitivanju i trezvenosti, ako ne prima sve lično, nego koristi kao priliku za promenu i duhovni rast.
Koliko i kako nam neprijatelji mogu biti više duhovno korisni nego prijatelji, govorio je i Sveti Jovan Zlatousti.
"Sveto Pismo svedoči o sledećem: onoliko koliko nam naši prijatelji nanose duhovnu štetu kada nas hvale i kada nam laskaju, toliko nam duhovnu korist donose neprijatelji kada o nama govore ružno, samo ako smo spremni da na pravilan način iskoristimo njihovo ogovaranje. Jer prijatelji nas iz ljubavi često obmanjuju, a neprijatelji (bez milosti) obliče naše grehe.
Zbog samoljublja ne vidimo sopstvene nedostatke, a naši neprijatelji nas, upravo zbog neprijateljstva (koje osećaju prema nama), posmatraju pažljivije i svojim osuđivanjem nas primoravaju da se menjaju nabolje. Tako njihovo neprijateljstvo prema nama za nas postaje izvor velike duhovne koristi, zato što nam neprijatelji pomažu da se urazumimo i ne samo da postanemo svesni svojih grehova, već i da odustanemo od njih".
U pravoslavnoj tradiciji brak nije samo zajednica dvoje ljudi koji dele svakodnevicu, već sveti savez u kojem muž i žena zajedno grade put ka Bogu.
Isus Hristos je svojim stradanjem na krstu uzeo na sebe grehe sveta, podnevši žrtvu radi spasenja ljudi.
Pravoslavna tradicija uči da je svaki dar koji čovek ima, bilo da je reč o novcu, znanju ili vremenu, dat sa razlogom.
U pravoslavnoj tradiciji mnogi podvižnici učili su da nema istinske ljubavi bez spremnosti da se oprosti.