Katoličanstvo 23.04.2025 | 12:36

ŠIBAJU ŽENE VRBOVIM PRUĆEM: Najneobičniji vaskršnji običaj koji je opstao do danas

Slika Autora
Izvor: religija.rs
Autor: Saša Tošić
ŠIBAJU ŽENE VRBOVIM PRUĆEM: Najneobičniji vaskršnji običaj koji je opstao do danas
ČTK / Šálek Václav Za razliku od pravoslavne tradicije – gde se drugi dan Vaskrsa obeležava liturgijski, uz litije i porodična okupljanja, ali bez običaja šibanja ili polivanja vodom – u katoličkim zajednicama ova praksa je deo narodne pobožnosti

Ovaj neobični, ali duboko hrišćanski običaj spojio je pagansko nasleđe i katoličku pobožnost u živopisni praznični spektakl koji prkosi zaboravu.

Dok crkvena zvona na Vaskrs radosno oglašavaju Hristovo Vaskrsenje, kroz ulice malog mesta Lanžhot na jugu Moravske oblasti u Češkoj, odzvanja još jedan, drevni narodni ritam: škripa čizama, smeh mladića, topot konja i šušanj vrbovih grana – „žila“ – koje simbolično „donose zdravlje“ devojkama iz sela, istina na pomalo neobičan način. Uskršnji ponedeljak u Podlužju nije samo nastavak liturgijskog slavlja – to je dan kada se vera, običaj i narodna radost spajaju u živu, šarenu povorku mladosti i tradicije.

ČTK / Šálek Václav
Ulicama mesta Lanžhot na jugu Češke, na Vaskršnji ponedeljak momci vrbovim granama – „žilama“ – šibaju devojke iz sela, simbolično „donoseći zdravlje“ na neobičan način

 

Šiba što zdravlje donosi

U ovom kraju pomlázka ne nosi ime iz standardnog češkog jezika – ovde se naziva „žila“, što na lokalnom dijalektu znači „žila života“. Zaista, veruje se da vrba – kao simbol proleća, života i zdravlja – prenosi svoju snagu na onoga koga dotakne.

Mladići iz lokalne folklorne grupe – „šohaji“ – u tradicionalnim nošnjama, kreću još u rano jutro u obilazak kuća u kojima žive devojke iz iste grupe. Svaka poseta je mala svečanost: uz pesmu, šalu i obredno šibanje, domaćini nude kolače, rakiju, jaja i osmehe. Devojke potom vežu šarene trake na žile, kao znak zahvalnosti i pažnje.

ČTK / Šálek Václav
Etnolozi ističu da običaji poput "pomlázke" imaju pretkršćanske korene 

 

Ipak, ovaj običaj, ma koliko vedar i razigran bio, nosi sa sobom dublji hrišćanski kontekst – on je izraz narodne pobožnosti utemeljene u radosti Vaskrsenja.

Paganstvo pročišćeno verom

Istoričari folklora ističu da običaji poput "pomlázke" imaju pretkršćanske korene – potiču iz starih slovenskih obreda plodnosti i obnavljanja prirode. No, s hrišćanstvom nisu nestali, već su se preoblikovali.

– Hrišćanstvo nije ukinulo sve narodne običaje, već im je dalo novi smisao. Prolećno šibanje vrbom, kao simbol rađanja i snage, dobilo je svoje mesto unutar velikog slavlja Vaskrsenja – kaže za češki etnolog Pavel Hajek, prenose lokalni mediji.

Dok u crkvi vernici slave pobedu života nad smrću, u selima poput Lanžhota taj život se slavi u hodu, pesmi i kontaktu s prirodom, koji je ukorenjen u Božijem stvaranju.

Da li je ovo katolički običaj?
Običaj „pomlázke“ jeste deo zapadnohrišćanskog (katoličkog) kulturnog prostora. Prisutna je u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj i vezuje se za katoličku liturgijsku praksu, jer se slavi u sklopu Uskršnjeg ponedeljka, koji ima posebno mesto u katoličkom kalendaru.

ČTK / Deml Ondřej
Porodice devojaka koje momci šibaju, tim mladićima moklanjaju vaskrnja jaja, voće i slatkiše

 

Za razliku od pravoslavne tradicije – gde se drugi dan Vaskrsa obeležava liturgijski, uz litije i porodična okupljanja, ali bez običaja šibanja ili polivanja vodom – u katoličkim zajednicama ova praksa je deo narodne pobožnosti i često je uključena u zvanične gradske i parohijske manifestacije.

Vera koja se vidi


U Podlužju, a posebno u Lanžhotu, ovaj običaj nije samo folklorna atrakcija, već živi izraz vere. Mladi koji učestvuju često dolaze u crkvu pre obhodnje. Žene pripremaju domove ne samo za goste, već i za blagodat.

– Bog je u svemu što se tog dana događa – kaže gospođa Jitka, baka jedne od devojaka.

– U osmehu, u toplom hlebu, u toj žili života što se prenosi s ruke na rame. To je vera koja ne stoji samo u knjigama, nego hoda selom - dodaje baka Jitka.

ČTK / Šálek Václav

Običaj pod pretnjom zaborava?

Iako se u nekim delovima Češke ovaj običaj izgubio pod pritiskom savremenog načina života, u Podlužju ga s ponosom čuvaju. Mesta poput Lanžhota svesna su da je očuvanje običaja jednako očuvanju identiteta. U školama, vrtićima i lokalnim kulturnim centrima deca se uče kako se plete žila, kako se peva, kako se slavi Vaskrs – ne samo kao religijski čin, već i kao zajednički duhovni i kulturni događaj.

Most između vera i kultura

Možda je najveća vrednost običaja poput ovog to što on povezuje svetove: staro i novo, pagansko i hrišćansko, selo i crkvu, mladost i tradiciju. U vremenu kada se svet brzo menja, običaji poput "pomlázke" ostaju sidro zajednice i dokaz da se vera može živeti – i kroz molitvu, i kroz osmeh, i kroz jedan dodir vrbine žile.