Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Jedno izuzetno čudo, u Lurdu, bilo je presudno da jednog slavnog agnostičkog naučnika - Aleksisa Karela vrati nazad u crkvu. A priča o tome je zaista neverovatna.
Aleksis Karel rođen je 1873. godine u malom mestu u Francuskoj, u pobožnoj katoličkoj porodici. Redovno je išao na misu i pohađao katoličke škole koje su vodili jezuiti. Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Šta znači agnostik?
Agnostik je osoba koja niti veruje da Bog postoji, niti veruje da Bog ne postoji, dok nevernik (ateista) ili ne veruje da postoji ili veruje da ne postoji, a vernik (teista) veruje da postoji.
Nakon toga, Karel se posvetio nauci. Postao je poznat u celom svetu kao lekar i biolog. Razvio je tehniku održavanja organa van tela, što je kasnije otvorilo vrata transplantacijama, osmislio nove metode čišćenja rana i, najvažnije, pronašao način da se ušivaju veliki krvni sudovi - za šta je 1912. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu.
Zato je njegova reč o mogućim čudima u Lurdu imala toliku težinu.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Iako su se prvobitna ukazanja u Lurdu dogodila još 1858. godine, i u 20. veku ljudi su tvrdili da su isceljeni vodom iz tog svetilišta. Ipak, medicinski krugovi u Francuskoj su tvrdoglavo odbacivali svaku mogućnost natprirodnog delovanja.
Karel je bio jednako skeptičan. Sve dok 1902. godine nije upoznao jednu devojku - Mariju Baji.
Putovao je vozom ka Lurdu, zajedno s prijateljem lekarom, da bi lično video "versku histeriju", kada je sreo Mariju, koja je bolovala od tuberkuloznog peritonitisa - tada smrtonosne bolesti. Bila je polusvesna, s potpuno nadutim stomakom.
Karel joj je dao morfijum, ali je bio uveren da neće dočekati kraj putovanja. Isto su mislili i drugi lekari u vozu.
Kada su stigli u Lurd, njeni prijatelji su je odneli do pećine ukazanja. Tamo su je polili vodom iz Lurda - tri bokala. Marija je kasnije pričala da je osetila snažan bol koji joj je prošao kroz celo telo. Lekari su sa zaprepašćenjem posmatrali kako joj se stomak momentalno vraća u normalnu veličinu, a puls postaje stabilan.
Već to veče, Marija je mogla da pojede običnu večeru.
Karel, kao naučnik, nije znao kako da to objasni. Sve što je znao iz medicine ukazivalo je na to da je čudo zaista moguće. Ali znao je i da bi, ako to javno prizna, uništio svoju naučnu karijeru. Zato je odlučio da ćuti --- nije želeo da iko sazna ni da je bio u Lurdu.
Ali čudo nije ostalo neprimećeno. Vesti su se proširile, a novine su pisale da je Karel prisustvovao isceljenju, ali da ne veruje da je bilo natprirodno. Pošto to nije bilo sasvim tačno, bio je primoran da javno odgovori.
U odgovoru je kritikovao verujuće ljude zbog toga što prebrzo proglašavaju čuda, ali je i optužio medicinsku elitu što kategorički odbija postojanje nadprirodnog. Napomenuo je da se možda ipak radilo o pravom čudu.
Nastao je skandal.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Kako je neko tako cenjen u nauci mogao da kaže da je isceljenje u Lurdu možda bilo pravo čudo? Njegova karijera u Francuskoj je bila završena. Nije više mogao da radi u bolnicama.
Zato se preselio najpre u Kanadu, a potom u Sjedinjene Američke Države, gde je radio u Rokfeler institutu za medicinska istraživanja u Njujorku. (A Marija Baji je u međuvremenu postala kaluđerica.)
Karel je u dubini duše znao da je prisustvovao nečemu što nadilazi nauku. Ipak, trebalo mu je punih 25 godina unutrašnje borbe i promišljanja da bi odlučio da ozbiljno razmisli o povratku veri.
Godine 1939. započeo je razgovore s katoličkim sveštenikom i postali su prijatelji. Tri godine kasnije, Aleksis Karel je javno rekao:
- Verujem u postojanje Boga, u besmrtnost duše, u i u sve što katolička crkva uči.
Dve godine nakon toga - umro je. Ali ne bez sakramenata: primio je poslednju pomast.
Bog ga je, u pravi čas, vratio kući.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Priča o monahu koji je svojim životom posvedočio da vera i molitva mogu da prevaziđu i najopasnije prepreke, pružajući nadu onima koji se suočavaju s nevoljama.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Na Krstovdan u manastiru Blagoveštenje kablarsko biće održana svečanost 11. drvorezbarske kolonije "Krst patrijarha Pavla", uz izložbu ručno izrađenih krstova i dodelu nagrada učesnicima.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Prema jednoj legendi, srpski velmoža, koji je bežao od Turaka, svoju imovinu, koja je bila bogata ostavio je svojim kumovina koji su kasnije sagradili manastir Kumanicu.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Grčki pevač otkriva neobjašnjivo iskustvo koje ga je učinilo drugačijim čovekom, osnažilo njegovu pravoslavnu veru i probudilo unutrašnju snagu koju ranije nije poznavao.
U Australiji se dogodilo čudo koje je zapanjilo lekare i oduševilo vernike širom sveta. O ovom događaju pripoveda se u Manastiru Milesi u Grčkoj, koji je osnovao sveti Porfirije.
Pored posta, vernici se uzdržavaju i od različitih oblika telesnog zadovoljstva i luksuza, među kojima su intimni odnosi, upotreba kozmetike i parfema, kao i nošenje kožne odeće.
Znak krsta je za vernike podsetnik na veru i Božije prisustvo, a njegovo mesto nije samo u crkvi ili za vreme molitve već i u mnogim svakodnevnim trenucima.
Viktorija Sinis je nekada verovala da joj takav način života donosi slobodu i finansijsku sigurnost, a onda je donela odluku koja joj je promenila život.
Praznik počinje u petak, 11. septembra, a završava se u nedelju, 13. septembra. Tokom tih dana vernici se sećaju stvaranja, preispituju svoje postupke, izgovaraju posebne molitve i kroz drevne običaje simbolično ostavljaju grehe iza sebe.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U besedi za sredu 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava zašto čoveku put u propast može izgledati privlačnije od puta spasenja i šta donosi povlađivanje strastima i porocima.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Minodoru, Mitrodoru i Nimfodoru po starom kalendaru, dok se po novom obeležava Začeće Svetog Jovana Krstitelja. Katolička crkva obeležava Svetog Pija iz Pietrelčine, dok Jevreji i muslimani danas nemaju veliki praznik.