Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Jedno izuzetno čudo, u Lurdu, bilo je presudno da jednog slavnog agnostičkog naučnika - Aleksisa Karela vrati nazad u crkvu. A priča o tome je zaista neverovatna.
Aleksis Karel rođen je 1873. godine u malom mestu u Francuskoj, u pobožnoj katoličkoj porodici. Redovno je išao na misu i pohađao katoličke škole koje su vodili jezuiti. Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Šta znači agnostik?
Agnostik je osoba koja niti veruje da Bog postoji, niti veruje da Bog ne postoji, dok nevernik (ateista) ili ne veruje da postoji ili veruje da ne postoji, a vernik (teista) veruje da postoji.
Nakon toga, Karel se posvetio nauci. Postao je poznat u celom svetu kao lekar i biolog. Razvio je tehniku održavanja organa van tela, što je kasnije otvorilo vrata transplantacijama, osmislio nove metode čišćenja rana i, najvažnije, pronašao način da se ušivaju veliki krvni sudovi - za šta je 1912. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu.
Zato je njegova reč o mogućim čudima u Lurdu imala toliku težinu.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Iako su se prvobitna ukazanja u Lurdu dogodila još 1858. godine, i u 20. veku ljudi su tvrdili da su isceljeni vodom iz tog svetilišta. Ipak, medicinski krugovi u Francuskoj su tvrdoglavo odbacivali svaku mogućnost natprirodnog delovanja.
Karel je bio jednako skeptičan. Sve dok 1902. godine nije upoznao jednu devojku - Mariju Baji.
Putovao je vozom ka Lurdu, zajedno s prijateljem lekarom, da bi lično video "versku histeriju", kada je sreo Mariju, koja je bolovala od tuberkuloznog peritonitisa - tada smrtonosne bolesti. Bila je polusvesna, s potpuno nadutim stomakom.
Karel joj je dao morfijum, ali je bio uveren da neće dočekati kraj putovanja. Isto su mislili i drugi lekari u vozu.
Kada su stigli u Lurd, njeni prijatelji su je odneli do pećine ukazanja. Tamo su je polili vodom iz Lurda - tri bokala. Marija je kasnije pričala da je osetila snažan bol koji joj je prošao kroz celo telo. Lekari su sa zaprepašćenjem posmatrali kako joj se stomak momentalno vraća u normalnu veličinu, a puls postaje stabilan.
Već to veče, Marija je mogla da pojede običnu večeru.
Karel, kao naučnik, nije znao kako da to objasni. Sve što je znao iz medicine ukazivalo je na to da je čudo zaista moguće. Ali znao je i da bi, ako to javno prizna, uništio svoju naučnu karijeru. Zato je odlučio da ćuti --- nije želeo da iko sazna ni da je bio u Lurdu.
Ali čudo nije ostalo neprimećeno. Vesti su se proširile, a novine su pisale da je Karel prisustvovao isceljenju, ali da ne veruje da je bilo natprirodno. Pošto to nije bilo sasvim tačno, bio je primoran da javno odgovori.
U odgovoru je kritikovao verujuće ljude zbog toga što prebrzo proglašavaju čuda, ali je i optužio medicinsku elitu što kategorički odbija postojanje nadprirodnog. Napomenuo je da se možda ipak radilo o pravom čudu.
Nastao je skandal.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Kako je neko tako cenjen u nauci mogao da kaže da je isceljenje u Lurdu možda bilo pravo čudo? Njegova karijera u Francuskoj je bila završena. Nije više mogao da radi u bolnicama.
Zato se preselio najpre u Kanadu, a potom u Sjedinjene Američke Države, gde je radio u Rokfeler institutu za medicinska istraživanja u Njujorku. (A Marija Baji je u međuvremenu postala kaluđerica.)
Karel je u dubini duše znao da je prisustvovao nečemu što nadilazi nauku. Ipak, trebalo mu je punih 25 godina unutrašnje borbe i promišljanja da bi odlučio da ozbiljno razmisli o povratku veri.
Godine 1939. započeo je razgovore s katoličkim sveštenikom i postali su prijatelji. Tri godine kasnije, Aleksis Karel je javno rekao:
- Verujem u postojanje Boga, u besmrtnost duše, u i u sve što katolička crkva uči.
Dve godine nakon toga - umro je. Ali ne bez sakramenata: primio je poslednju pomast.
Bog ga je, u pravi čas, vratio kući.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Priča o monahu koji je svojim životom posvedočio da vera i molitva mogu da prevaziđu i najopasnije prepreke, pružajući nadu onima koji se suočavaju s nevoljama.
Govoreći o mitarstvima, veliki srpski svetitelj upozorava da čovek pred večnom istinom ne odgovara samo za dela koja su drugi videli, već i za reči, namere i skrivene izbore koje je nosio kroz život.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Vernici u Srbiji ponovo imaju priliku da se poklone i celivaju čudotvornu ikonu Majke Božje koja od 13. veka i njenog prvog čuda u šumi Kurska ostaje simbol nade i zaštite.
Iako se razlikuju po obredima, istoriji i teološkim učenjima, hrišćanstvo, islam i judaizam dele vrednosti koje vekovima oblikuju živote miliona ljudi: mir, milosrđe, porodicu, praštanje i brigu za bližnjeg.
Sveti Otac tokom posete Španiji poručio da Crkva mora da čuje žrtve, prizna odgovornost i obezbedi obeštećenje, uz jačanje mera zaštite i prevencije zloupotreba.
Od pastirice iz Lorene do zapovednice vojske i svetiteljke Rimokatoličke crkve, njen život ostaje jedno od najdramatičnijih svedočanstava spoja duhovnog uverenja i istorijskih preokreta u Evropi 15. veka
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Sa grčkog ostrva Spetses stiže recept za skromno, a ukusno manastirsko jelo koje u jednostavnim sastojcima čuva duh molitve, mora i tišine Istočnog petka.
U Ježevici, nadomak Čačka, srednjovekovni zidovi i živo narodno sabranje stapaju se u istu priču, od predanja o 1330. godini do današnjih okupljanja vernika i praznika koji i dalje pune manastirsku portu.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.