Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Jedno izuzetno čudo, u Lurdu, bilo je presudno da jednog slavnog agnostičkog naučnika - Aleksisa Karela vrati nazad u crkvu. A priča o tome je zaista neverovatna.
Aleksis Karel rođen je 1873. godine u malom mestu u Francuskoj, u pobožnoj katoličkoj porodici. Redovno je išao na misu i pohađao katoličke škole koje su vodili jezuiti. Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Šta znači agnostik?
Agnostik je osoba koja niti veruje da Bog postoji, niti veruje da Bog ne postoji, dok nevernik (ateista) ili ne veruje da postoji ili veruje da ne postoji, a vernik (teista) veruje da postoji.
Nakon toga, Karel se posvetio nauci. Postao je poznat u celom svetu kao lekar i biolog. Razvio je tehniku održavanja organa van tela, što je kasnije otvorilo vrata transplantacijama, osmislio nove metode čišćenja rana i, najvažnije, pronašao način da se ušivaju veliki krvni sudovi - za šta je 1912. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu.
Zato je njegova reč o mogućim čudima u Lurdu imala toliku težinu.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Iako su se prvobitna ukazanja u Lurdu dogodila još 1858. godine, i u 20. veku ljudi su tvrdili da su isceljeni vodom iz tog svetilišta. Ipak, medicinski krugovi u Francuskoj su tvrdoglavo odbacivali svaku mogućnost natprirodnog delovanja.
Karel je bio jednako skeptičan. Sve dok 1902. godine nije upoznao jednu devojku - Mariju Baji.
Putovao je vozom ka Lurdu, zajedno s prijateljem lekarom, da bi lično video "versku histeriju", kada je sreo Mariju, koja je bolovala od tuberkuloznog peritonitisa - tada smrtonosne bolesti. Bila je polusvesna, s potpuno nadutim stomakom.
Karel joj je dao morfijum, ali je bio uveren da neće dočekati kraj putovanja. Isto su mislili i drugi lekari u vozu.
Kada su stigli u Lurd, njeni prijatelji su je odneli do pećine ukazanja. Tamo su je polili vodom iz Lurda - tri bokala. Marija je kasnije pričala da je osetila snažan bol koji joj je prošao kroz celo telo. Lekari su sa zaprepašćenjem posmatrali kako joj se stomak momentalno vraća u normalnu veličinu, a puls postaje stabilan.
Već to veče, Marija je mogla da pojede običnu večeru.
Karel, kao naučnik, nije znao kako da to objasni. Sve što je znao iz medicine ukazivalo je na to da je čudo zaista moguće. Ali znao je i da bi, ako to javno prizna, uništio svoju naučnu karijeru. Zato je odlučio da ćuti --- nije želeo da iko sazna ni da je bio u Lurdu.
Ali čudo nije ostalo neprimećeno. Vesti su se proširile, a novine su pisale da je Karel prisustvovao isceljenju, ali da ne veruje da je bilo natprirodno. Pošto to nije bilo sasvim tačno, bio je primoran da javno odgovori.
U odgovoru je kritikovao verujuće ljude zbog toga što prebrzo proglašavaju čuda, ali je i optužio medicinsku elitu što kategorički odbija postojanje nadprirodnog. Napomenuo je da se možda ipak radilo o pravom čudu.
Nastao je skandal.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Kako je neko tako cenjen u nauci mogao da kaže da je isceljenje u Lurdu možda bilo pravo čudo? Njegova karijera u Francuskoj je bila završena. Nije više mogao da radi u bolnicama.
Zato se preselio najpre u Kanadu, a potom u Sjedinjene Američke Države, gde je radio u Rokfeler institutu za medicinska istraživanja u Njujorku. (A Marija Baji je u međuvremenu postala kaluđerica.)
Karel je u dubini duše znao da je prisustvovao nečemu što nadilazi nauku. Ipak, trebalo mu je punih 25 godina unutrašnje borbe i promišljanja da bi odlučio da ozbiljno razmisli o povratku veri.
Godine 1939. započeo je razgovore s katoličkim sveštenikom i postali su prijatelji. Tri godine kasnije, Aleksis Karel je javno rekao:
- Verujem u postojanje Boga, u besmrtnost duše, u i u sve što katolička crkva uči.
Dve godine nakon toga - umro je. Ali ne bez sakramenata: primio je poslednju pomast.
Bog ga je, u pravi čas, vratio kući.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Priča o monahu koji je svojim životom posvedočio da vera i molitva mogu da prevaziđu i najopasnije prepreke, pružajući nadu onima koji se suočavaju s nevoljama.
U besedi za 32. četvrtak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva kako samodovoljna sigurnost u sopstvenu vrednost vodi u duhovnu propast i zašto prava snaga leži u krotkosti.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog Serafima Sarovskog po starom kalendaru i Svetog Gerasima po novom. Katolici proslavljaju Svetog Pavla pustinjaka, dok muslimani i Jevreji nemaju veliki verski praznik.
Dok svi traže brze rešenja, jedan od najuglednijih staraca Ruske crkve 20. veka otkriva jednostavan, ali moćan put: zaboravite sebe, plačite zbog grehova, otvorite srce Božjoj volji – i otkrijte unutrašnji mir koji menja sve.
U večeri koja je spojila duhovnost, poeziju i muziku, najstarija muzička institucija Srbije proslavila svoj krsni dan i dočekala Novu godinu po julijanskom kalendaru, oduševivši publiku maestralnim nastupima horova i solista.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Vernici u Srbiji ponovo imaju priliku da se poklone i celivaju čudotvornu ikonu Majke Božje koja od 13. veka i njenog prvog čuda u šumi Kurska ostaje simbol nade i zaštite.
Od čudesnog isceljenja i borbe s Napoleonom do potresnog proročanstva – život i poruka čoveka koji je verovao da se vera brani krstom, žrtvom i hrabrošću, čak i kada se ceo svet gasi.
Inicijativa Usamea Zukorlića da se na vakufskoj parceli izgradi veliki versko-obrazovni kompleks otvara šira pitanja – o nasleđu rahmetli muftije Zukorlića, o borbi za imovinu i o mestu bošnjačke zajednice u Srbiji i Evropi.
U jednom jutru ostao je bez oca i porodice, sedam meseci proveo u logoru, a danas svedoči kako se čovek ne spašava mržnjom, već odlukom da zlo ne ponese u sebi.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Pouka svetogorskog starca pokazuje kako smirenje, dobrota i iskreno pokajanje mogu promeniti svaki unutrašnji život, bez obzira na učestalost bogosluženja.
Kako je nastala pometnja oko kalendara, šta je dogma o Vaskrsu i zbog čega vreme merimo netačno – u svom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti objašnjava sveštenik Stevan Stefanović ističući da veru ne smemo da merimo pogrešno.
Dok se u mnogim državama darovi vezuju za Božić i Novu godinu, u Grčkoj i na Kipru sve se povezuje s jednim svetiteljem i jednim datumom koji ima posebno značenje