Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Jedno izuzetno čudo, u Lurdu, bilo je presudno da jednog slavnog agnostičkog naučnika - Aleksisa Karela vrati nazad u crkvu. A priča o tome je zaista neverovatna.
Aleksis Karel rođen je 1873. godine u malom mestu u Francuskoj, u pobožnoj katoličkoj porodici. Redovno je išao na misu i pohađao katoličke škole koje su vodili jezuiti. Međutim, do trenutka kada je upisao fakultet, izgubio je veru. Postao je agnostik - odbacivao je crkveno učenje i čak nije bio siguran ni da li Bog postoji.
Šta znači agnostik?
Agnostik je osoba koja niti veruje da Bog postoji, niti veruje da Bog ne postoji, dok nevernik (ateista) ili ne veruje da postoji ili veruje da ne postoji, a vernik (teista) veruje da postoji.
Nakon toga, Karel se posvetio nauci. Postao je poznat u celom svetu kao lekar i biolog. Razvio je tehniku održavanja organa van tela, što je kasnije otvorilo vrata transplantacijama, osmislio nove metode čišćenja rana i, najvažnije, pronašao način da se ušivaju veliki krvni sudovi - za šta je 1912. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu.
Zato je njegova reč o mogućim čudima u Lurdu imala toliku težinu.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Iako su se prvobitna ukazanja u Lurdu dogodila još 1858. godine, i u 20. veku ljudi su tvrdili da su isceljeni vodom iz tog svetilišta. Ipak, medicinski krugovi u Francuskoj su tvrdoglavo odbacivali svaku mogućnost natprirodnog delovanja.
Karel je bio jednako skeptičan. Sve dok 1902. godine nije upoznao jednu devojku - Mariju Baji.
Putovao je vozom ka Lurdu, zajedno s prijateljem lekarom, da bi lično video "versku histeriju", kada je sreo Mariju, koja je bolovala od tuberkuloznog peritonitisa - tada smrtonosne bolesti. Bila je polusvesna, s potpuno nadutim stomakom.
Karel joj je dao morfijum, ali je bio uveren da neće dočekati kraj putovanja. Isto su mislili i drugi lekari u vozu.
Kada su stigli u Lurd, njeni prijatelji su je odneli do pećine ukazanja. Tamo su je polili vodom iz Lurda - tri bokala. Marija je kasnije pričala da je osetila snažan bol koji joj je prošao kroz celo telo. Lekari su sa zaprepašćenjem posmatrali kako joj se stomak momentalno vraća u normalnu veličinu, a puls postaje stabilan.
Već to veče, Marija je mogla da pojede običnu večeru.
Karel, kao naučnik, nije znao kako da to objasni. Sve što je znao iz medicine ukazivalo je na to da je čudo zaista moguće. Ali znao je i da bi, ako to javno prizna, uništio svoju naučnu karijeru. Zato je odlučio da ćuti --- nije želeo da iko sazna ni da je bio u Lurdu.
Ali čudo nije ostalo neprimećeno. Vesti su se proširile, a novine su pisale da je Karel prisustvovao isceljenju, ali da ne veruje da je bilo natprirodno. Pošto to nije bilo sasvim tačno, bio je primoran da javno odgovori.
U odgovoru je kritikovao verujuće ljude zbog toga što prebrzo proglašavaju čuda, ali je i optužio medicinsku elitu što kategorički odbija postojanje nadprirodnog. Napomenuo je da se možda ipak radilo o pravom čudu.
Nastao je skandal.
Wikipedia/U.S. National Archives and Records Administration
Aleksis Karel
Kako je neko tako cenjen u nauci mogao da kaže da je isceljenje u Lurdu možda bilo pravo čudo? Njegova karijera u Francuskoj je bila završena. Nije više mogao da radi u bolnicama.
Zato se preselio najpre u Kanadu, a potom u Sjedinjene Američke Države, gde je radio u Rokfeler institutu za medicinska istraživanja u Njujorku. (A Marija Baji je u međuvremenu postala kaluđerica.)
Karel je u dubini duše znao da je prisustvovao nečemu što nadilazi nauku. Ipak, trebalo mu je punih 25 godina unutrašnje borbe i promišljanja da bi odlučio da ozbiljno razmisli o povratku veri.
Godine 1939. započeo je razgovore s katoličkim sveštenikom i postali su prijatelji. Tri godine kasnije, Aleksis Karel je javno rekao:
- Verujem u postojanje Boga, u besmrtnost duše, u i u sve što katolička crkva uči.
Dve godine nakon toga - umro je. Ali ne bez sakramenata: primio je poslednju pomast.
Bog ga je, u pravi čas, vratio kući.
BONUS VIDEO: OVO JE ČUDOTVORNA IKONA MANASTIRA TUMANE: Pred Bogorodicom Kurskom se dešavaju čuda
Godinama je živela u patnji, mučena pokajanjem i tugom, ali kada je ponovo kročila u manastir, pred njom se ukazala Bogorodica i učinila nešto što će zauvek ostati urezano u njenom srcu.
Priča o monahu koji je svojim životom posvedočio da vera i molitva mogu da prevaziđu i najopasnije prepreke, pružajući nadu onima koji se suočavaju s nevoljama.
Naizgled obični svećnjaci sa dve i tri sveće nose poruku staru vekovima — kroz njih se otkriva tajna Hristovih priroda i Svete Trojice, ali i snaga vere koja osvetljava dušu.
Reči iz sure Gafir (ajeti 14–17) podsećaju da iskrena molitva ne poznaje ljudske sudove, da je Božiji autoritet iznad svega i da će Sudnji dan ogoliti svaku istinu.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Nakon teksta objavljenog u „Vijestima”, Mitropolija je javno demantovala navode i ukazala na pogrešno tumačenje izjava sveštenika i — kako ističu — „sračunate neistine” koje se o Crkvi plasiraju.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Vernici u Srbiji ponovo imaju priliku da se poklone i celivaju čudotvornu ikonu Majke Božje koja od 13. veka i njenog prvog čuda u šumi Kurska ostaje simbol nade i zaštite.
Reči iz sure Gafir (ajeti 14–17) podsećaju da iskrena molitva ne poznaje ljudske sudove, da je Božiji autoritet iznad svega i da će Sudnji dan ogoliti svaku istinu.
Rimokatolička crkva beleži porast vernika u Africi i Aziji, ali istovremeno suočava se sa smanjenjem broja sveštenika i monaha, što predstavlja veliki izazov za budućnost.
Tri ajeta iz sure Ghafir (40:7–9) otkrivaju poruku Kurana: meleci posreduju za vernike, nagrađuju dobra dela i vode ka unutrašnjem miru i večnom spasenju.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“