Srpska pravoslavna crkva se 5. septembra seća života i mučeništva episkopa Lionskog, koji je svojom borbom protiv gnosticizma i nepokolebljivom verom ostavio neizbrisiv pečat u istoriji hrišćanstva.
Sveti sveštenomučenik Irinej, episkop lionski, živeo je i podvizavao se u 2. veku, postavši jedan od najznačajnijih otaca i učitelja Hristove vere. Sveti Irinej bio je svetionik pravoslavlja u vremenu kada je Crkva bila izložena mnogim opasnostima i iskušenjima. Njegova borba protiv gnosticizma, jedne od najopasnijih jeresi tog doba, svedoči o njegovoj nepokolebljivoj veri i posvećenosti istini Hristovog učenja.
Kao što je Sveti Atanasije Veliki u 4. veku stajao neustrašivo protiv arijanizma, tako je i Sveti Irinej u svom vremenu bio bedem pravoslavlja protiv lažnih učenja koja su pretila da zalutaju mnoge duše. Njegov trud i predanost doneli su plodove, jer je mnoge neznabošce izveo iz tame idolopoklonstva i vratio ih na put spasenja. Njegova reč bila je poput oštrice duhovnog mača koji seče zablude i laži, vodeći verne na put svetlosti i istine.
SPC
Ikona Svetog sveštenomučenika Irinej
Međutim, kao i mnogi pre njega, i Sveti Irinej je na kraju podneo mučeničku smrt za ime Hristovo. U vreme cara Sevira, njegov život je okončan nasiljem, ali ne i njegova misija. Odrubljena glava svetitelja postala je svedočanstvo njegove nepokolebljive vere i ljubavi prema Hristu, a njegov duh i danas živi među vernicima.
Srpska pravoslavna crkva danas slavi Svetog Irineja ne samo kao svetitelja i mučenika, već kao nepobedivog zaštitnika istine. Njegovo ime podseća nas na važnost čuvanja vere čistom i nepovređenom, baš kao što je on to činio u svom vremenu.
Njegov primer nas uči da, bez obzira na iskušenja koja nam se nađu na putu, moramo uvek ostati verni Hristu i njegovoj crkvi, jer samo kroz veru možemo zadobiti Carstvo nebesko.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Rimski vojskovođa gotskog porekla, svojim mučeništvom i verom pomerio je granice ljudske izdržljivosti i postao simbol nepokolebljivosti u vremenu progona.
Ova svetiteljka posvetila je svoj život pomaganju stradalnicima, prkoseći nepravdi, gladi i progonima. Njeno mučeništvo i dela milosrđa ostaju večna inspiracija za sve generacije koje traže snagu u veri i žrtvi.
Ova svetica ustrajala je u svojoj veri čak i kada je bila suočena sa nehumanim mučenjima i smrću. Njena odanost Isusu, kroz neverovatne kušnje, inspiriše i danas, a njena hrabrost postavlja pitanje o našoj snazi da se odupremo iskušenjima.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Jovana Dekapolita po starom i Svetog proroka Jeremiju po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog Josifa Radnika, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.