Ermil je bio đakon i propovedao je hrišćanstvo u Singidunumu (današnji Beograd) početkom četvrtog veka. Zbog odbijanja da se odrekne svoje vere, izveden je pred sud. Kada su mu rekli da ga vode na mučenje, on se veoma obradovao.
Uzalud mu je car pretio, Ermil je ispovedao slobodno svoju veru u Hrista i odgovori caru na sve pretnje: "Gospod mi je pomoćnik, na bojim se, šta mi može učiniti čovek“ (Ps 117, 6)? Posle teških mučenja baciše Ermila u tamnicu.
Stratonik, pritajeni hrišćanin, bio je jedan od njegovih tamničara. Zadivljen Ermilovom istrajnošću u veri, odlučio je da prihvati hrišćanstvo.
printskrin SPC
Sveti mučenici Ermil i Stratonik
Rimljani su obojicu žive vezali, stavili u jednu mrežu, i bacili u Dunav. Reka ih je izbacila na obalu blizu današnje Grocke.
Posle tri dana tela im je izbacila voda na obalu i hrišćani ih nađoše i sahraniše na osamnaest stadija daleko od Beograda. Nad njihovom grobnicom je podignuta kapela.
Ova dvojica mučenika se smatraju prvim stradalnicima sa ovih prostora koji su živote dali za hrišćansku veru.
Nastradali su 315. godine.
Na smrt ih je osudio car Likinije, vladar istočnog dela Rimskog carstva, kome je pripadao Singidunum. Likinije je bio zet cara Konstantina, koji je s njim 313. potpisao Milanski edikt o prestanku progona hrišćana. Ali došlo je do desetogodišnjeg sukoba oko prevlasti, pa je Likinije počeo da progoni sledbenike Hristove vere kao Konstantinove pristalice, ne samo iz religioznih, već i iz političkih razloga.
Ranohrišćansku crkvu u Brestoviku u kojoj su počivali Ermil i Stratonik arheolozi su otkrili 1895. godine, a 1979. godine upisana je u registar kulturnih dobara kao spomenik od velikog značaja. U njoj su bila tri grobna mesta, ali se ne zna ko je tu osim dvojice mučenika sahranjen.
Tela iz grobnice odneta su, najverovatnije pred najezdom Huna i Avara, da ne bi bila oskrnavljena. Na osnovu dokumenata zna se da je lobanja bar jednog od dvojice mučenika stigla u Carigrad. Kasnije im se gubi trag. Pretpostavka je da su u vreme Latinskog carstva osnovanog 1204. po padu Konstantinopolja u krstaške ruke jedna ili obe lobanje beogradskih mučenika, kao i druge relikvije, odnete u Italiju.
Sveti Teofan nam u ovoj misli poručuje da u svetu u kojem su prisutni brojni uticaji i različita učenja, važno je da se ne zanosimo prolaznim i promenljivim stavovima. Iako danas, kao i u vreme Hrista, postoji mnoštvo teorija, istinska mudrost i spasenje dolaze kroz veru u Boga i življenje u skladu sa Njegovim zapovestima. On upozorava da ljudska mudrost, ma koliko bila "moderna", ne može zameniti večnu istinu Božje reči.
Sveti Teofan savetuje ljude da se čvrsto drže Crkve i njenih običaja jer oni pomažu u razvijanju blagodati u nama. Međutim, važno je imati na umu da su ti običaji samo sredstva za postizanje duhovnog rasta, a ne krajnji cilj. Cilj je da se, uz Božiju pomoć, postane sposoban za dobra dela.
Prema Svetom Teofanu, ako su čovekovo srce i um podeljen, ako se nalazi u konfliktu između materijalnih želja i duhovnih vrednosti, njegovi postupci će biti neusmereni i površni. Dvojedušan čovek je nesiguran i nestalan u svim svojim delima, a takav život je plitak i besplodan. Jedini način da postignemo istinski uspeh i unutrašnju harmoniju jeste da se potpuno posvetimo Bogu i usmerimo sve svoje želje i misli ka duhovnom životu. Ovaj put nije lak, ali je jedini koji vodi ka ispunjenju i plodonosnom životu.
Od Nemanjića i Svetog Save do legendi o skrivenom blagu i izvoru za koji se veruje da ima posebnu snagu, svetinja u dolini reke Studenice i dalje spaja proverenu istoriju i predanja koja ne prestaju da žive.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Prepodobni Isakije Ispovednik upokojio se oko 383. godine, ostavivši za sobom primer nepokolebljive vere, hrabrosti i spremnosti da istinu brani bez obzira na cenu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetu mučenicu Teodosiju Tirski po starom i Svete apostole Vartolomeja i Varnavu po novom kalendaru. Katolička Crkva obeležava spomen Svetog Barnabe, apostola, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju praznik Prepodobnog Isakija Ispovednika po starom kalendaru, a Prepodobnog Onufrija Velikog i Svetog Petra Atoskog po novom kalendaru. Katolička crkva slavi blagdan Presvetog Srca Isusovog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Jedna kratka pouka gruzijskog svetitelja objašnjava zašto se molitva često pretvara u naviku bez unutrašnjeg reda i kako se, kroz jednostavan duhovni poredak, vraća svojoj punoj snazi i smislu.