ZBOG ČEGA NAM BOG NE PRITIČE U POMOĆ KAD NAM JE NAJPOTREBNIJI: Mudra pouka Svetog Porfirija koja gađa pravo u srce
U slučaju kada smo zalepljeni za strasti i želimo ih, ali hoćemo i božansku blagodat, tada se dešava strašni sukob u nama.
Oni koji su sujeverni i drže se onoga "valjalo bi", "ako bude ovo, biće ono" i sl. čine greh protiv prve Božje zapovesti Sujeverje ili praznoverje je verovanje koje ni na čemu nije zasnovano na crkvenim kanonima i nedostojno je pravih hrišćana.
Srpska pravoslavna crkva 14. februara obeležava Svetog Trifuna, velikomučenika koji je postradao za hrišćansku veru.
Za današnji praznik vezuje se mnoštvo narodnih verovanja i običaja, a jedan od njih je da bi ovaj dan vinogradari trebalo da izađu u svoje vinograde i da orežu barem jedan čokot vinove loze i poliju ga vinom kako bi grožđe i dalje rađalo.
Prema verovanju, Sveti Trifun je čuvar bilja i štiti ga raznih štetočina.
Takođe, veruje se da ako danas padne kiša, rodiće dobro šljiva. Ako, pak, bude vedar dan, neće biti dobro - godina će biti nerodna i sušna.
Najbolje će, ipak, biti ako danas padne sneg - godina će biti kišna i rodna, biće dosta i voća i povrća.
Jedno od verovanja u narodu je, da sa ovim danom stiže proleće, da se budi priroda i najuzvišenije osećanje kod ljudi, ljubav.

U selima Šumadije slave se kao zavetan dan, jer se smatra da on štiti sela od grada i poplave. U Popovom polju niko ne radi teže poslove.
Obično se njemu mole da sačuva njive i vinograde od skakavaca, gusenica i drugih insekata.
Ipak, trebalo bi reći da Crkva i verni narod sve ove narodne običaje i verovanja smatra čistim sujeverjem, koga tretira kao veliki greh.
Oni koji su sujeverni i drže se onoga "valjalo bi", "ako bude ovo, biće ono" i slično, čine greh protiv prve Božje zapovesti Sujeverje ili praznoverje je verovanje koje ni na čemu nije zasnovano na crkvenim kanonima i nedostojno je pravih hrišćana. Uostalom, zdrava logika nalaže da vera i sujeverje ne mogu da obitavaju u istoj duši. Ili veruješ, ili si sujeveran.
Praznoverje odnosno sujeverje se zasniva na verovanje u sudbinu, a hrišćanstvo ne. Naime, ljudi ponekad mešaju hrišćansko učenje o poznanju budućnosti i pagansko učenje o sudbini. Pravi hrišćani ne priznaju sudbinu kao put koji je predodređen, već isključivo Božju promisao i slobodnu volju. Više o ovome pročitajte na sledećem linku.
U slučaju kada smo zalepljeni za strasti i želimo ih, ali hoćemo i božansku blagodat, tada se dešava strašni sukob u nama.
Iz Svetog pisma znamo da žene ne pokrivaju svoje glave radi okruženja, već radi anđela.
Oni koji su bili nižeg rasta vaskrsnuće kao nešto viši, oni koji su bili višeg, kao niži, tako da ćemo po vaskrsenju svi biti iste visine i pošto ćemo moći da prolazimo kroz čvrstu materiju, moći ćemo da se prožimamo.
Nisu bili braća po krvi, ali su bili braća po duhu.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Ukoliko verujete u njihovu moć, bitno je da znate šta oni predstavljaju i kako Crkva gleda na to, a onda možete doneti odluku da li su za vas i vaš dom ili ipak ne.
Reči ruskog sveca iz njegove knjige „Misli za svaki dan u godini“ podsećaju nas da je prava sloboda dar koji nam donosi Gospod, oslobađajući nas od lanaca neznanja, strasti i uznemirenosti – put ka unutrašnjem miru i večnoj radosti.
Iako mnogi veruju da crveni konac štiti od zlih sila, ruski naučnik tvrdi da nas duboka duhovna dimenzija ovog okultnog simbola može odvesti na pogrešan put.
Poslao je izaslanike da pronađu pravu veru, a onda promenio sudbinu čitavog ruskog naroda.
Pravoslavci danas obeležavaju Svete mučenike Kirika i Julitu po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležavaju Sveti apostoli Prohor, Nikanor, Timon i Parmena. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog pape Viktora I, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Jedan deo moštiju Svetih Kirika i Julite čuva se u Ohridu, u crkvi Presvete Bogorodice Bolničke, gde im vernici vekovima dolaze na poklonjenje i molitvu.
Dvanaestogodišnji dečak iz Donje Kamenice kod Zvornika danas se poštuje kao Sveti novomučenik Slobodan Donjokamenički, a njegovo ime ostalo je simbol nevinog stradanja i vere.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Posle dugog iščekivanja i brojnih iskušenja, supružnici su u svetinji pronašli utehu i nadu, a vest koju su ubrzo dobili zauvek im je promenila život.
Prvi put uvedene su rigorozne kontrole na ulazu u Manastir Svetih arhangela kod Prizrena, dok su okolinu obezbeđivali specijalci.
Čučanj tokom metanija aktivira mišiće potkolenice koji pumpaju krv, čime se srce rastereće i relaksira.
Iako se projekat ne nalazi na manastirskom zemljištu, planirani kompleks otvorio je pitanje očuvanja ambijenta, pogleda i duhovnog doživljaja puta ka mestu gde počivaju mošti Svetog Vasilija Ostroškog.