AKO HOĆETE DA UGODITE BOGU, OBAVEZNO OVO URADITE! Sveti Jovan Zlatousti je otkrio šta Gospodu najviše prija
Jedno od najvažnijih svojstava Božje naravi je njegova beskrajna ljubav i milosrđe prema ljudima.
Nikifor je službovao nekoliko godina na dvoru u istom zvanju kao i njegov otac. Ali, ostavio je dvor i udaljio se do obale Bosfora i tamo sagradio manastir.
Srpska pravoslavna crkva danas obeležava dan Prenosa moštiju Svetog Nikifora Carigradskog!
Sveti Nikifor, patrijarh carigradski, upravljao je crkvom mudro i revnosno, "kao najveći arhipastir carigradski".
Rođen je kao plemić. Njegov otac Teodor je bio visoki činovnik na carskom dvoru, i bio je veoma bogat. Nikifor je službovao nekoliko godina na dvoru u istom zvanju kao i njegov otac. Ali, ostavio je dvor i udaljio se do obale Bosfora i tamo sagradio manastir.
Manastir mu se ubrzo napunio monasima, a on je upravljao manastirom ne primajući monaštva pod izgovorom da je nedostojan, iako je hrišćanskim životom u služio kao uzor monasima. Učestvovao je pre toga na Sedmom vaseljenskom saboru kao mirjanin (svetovnjak), po volji cara i patrijarha, i istakao se na Saboru svojim izvrsnim poznavanjem Svetoga Pisma. Kada je umro patrijarh Tarasije, Nikifor je izabran za patrijarha i protiv svoje volje.
Kada je Lav Jermenin ustao protiv ikona, on se usprotivio caru. Najpre je cara savetovao, govorio mu koliko mu stavovi nisu dobri, a potom su došli u ozbiljan sukob.
Posle toga ga je var prognao na ostrvo Prokonis. Na tom ostrvu bio je manastir, koji je Nikifor sam sagradio u čast svetog Teodora.
U tom manastiru Sveti Nikofor proveo je trinaest godina i u njemu se upokojio 827. godine.
"Pošto izgiboše svi carevi ikonoborci, i na carski presto sede Mihail s majkom Teodorom, a na patrijaršijski bi povraćen patrijarh Metodije, tada (846. godine) prenesoše se mošti svetog Nikifora sa Prokonisa u Carigrad, i behu položene prvo u crkvu Svete Sofije, iz koje je za života i izgnan bio, a posle u crkvu Svetih Apostola", piše u žitijama.
Glavno praznovanje ovoga velikog jerarha je 15. juna, a 26. marta praznuje se otkriće i prenos njegovih netljenih moštiju. Sveti Nikifor izgnan je iz Carigrada 13. marta (26. marta po gregorijanskom kalendaru), i na isti dan, posle devetnaest godina, mošti su mu prenete u prestonicu.
Jedno od najvažnijih svojstava Božje naravi je njegova beskrajna ljubav i milosrđe prema ljudima.
Svojim duhovnim iskustvima, koja je doživeo pod neposrednim uticajem Duhovne lestvice Jovana Lestvičnika, a koja je i zapisao, Simeon je udario temelje isihazmu.
Što je čovek više posrnuo i obremenio se grehom, to više iskušenja i za njega i za ostale ljude oko njega, kaže otac Vajo.
Nema ništa što u Bogu neće biti dobro, tvrdi otac Makarije.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
I oni koji svesno odbacuju decu, i oni koji ih ne mogu imati, deo su iste društvene stvarnosti koja je u raskoraku s Božijom zapovešću.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Zbog toga što nije želela da se odrekne vere u Hrista, Svete Marine odrekao se i rođeni otac.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Atinogena po starom kalendaru i Svetog mučenika Kalinika po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svete Marte, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznati veliki praznik.
Posle teških mučenja, tokom kojih je, kako se navodi u žitiju, anđeo Božji krepio i ublažavao stradanja mučenika, najpre su mačem posečeni Atinogenovi učenici i saslužitelji, a zatim je istom smrću postradao i njihov episkop.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
Početak radova blagoslovio je mitropolit mileševski Atanasije, a novi gradski prostor podsetiće buduće generacije na patrijarha Varnavu Rosića, rođenog Pljevljaka koji je predvodio SPC u burnim istorijskim vremenima.
Nakon decenija ćutanja, na jednom od prvih srpskih stratišta u Istočnoj Bosni prvi put je služen pomen žrtvama, među kojima su bili i sveštenici koji su ostali uz svoj narod do smrti.