AKO HOĆETE DA UGODITE BOGU, OBAVEZNO OVO URADITE! Sveti Jovan Zlatousti je otkrio šta Gospodu najviše prija
Jedno od najvažnijih svojstava Božje naravi je njegova beskrajna ljubav i milosrđe prema ljudima.
Nikifor je službovao nekoliko godina na dvoru u istom zvanju kao i njegov otac. Ali, ostavio je dvor i udaljio se do obale Bosfora i tamo sagradio manastir.
Srpska pravoslavna crkva danas obeležava dan Prenosa moštiju Svetog Nikifora Carigradskog!
Sveti Nikifor, patrijarh carigradski, upravljao je crkvom mudro i revnosno, "kao najveći arhipastir carigradski".
Rođen je kao plemić. Njegov otac Teodor je bio visoki činovnik na carskom dvoru, i bio je veoma bogat. Nikifor je službovao nekoliko godina na dvoru u istom zvanju kao i njegov otac. Ali, ostavio je dvor i udaljio se do obale Bosfora i tamo sagradio manastir.
Manastir mu se ubrzo napunio monasima, a on je upravljao manastirom ne primajući monaštva pod izgovorom da je nedostojan, iako je hrišćanskim životom u služio kao uzor monasima. Učestvovao je pre toga na Sedmom vaseljenskom saboru kao mirjanin (svetovnjak), po volji cara i patrijarha, i istakao se na Saboru svojim izvrsnim poznavanjem Svetoga Pisma. Kada je umro patrijarh Tarasije, Nikifor je izabran za patrijarha i protiv svoje volje.
Kada je Lav Jermenin ustao protiv ikona, on se usprotivio caru. Najpre je cara savetovao, govorio mu koliko mu stavovi nisu dobri, a potom su došli u ozbiljan sukob.
Posle toga ga je var prognao na ostrvo Prokonis. Na tom ostrvu bio je manastir, koji je Nikifor sam sagradio u čast svetog Teodora.
U tom manastiru Sveti Nikofor proveo je trinaest godina i u njemu se upokojio 827. godine.
"Pošto izgiboše svi carevi ikonoborci, i na carski presto sede Mihail s majkom Teodorom, a na patrijaršijski bi povraćen patrijarh Metodije, tada (846. godine) prenesoše se mošti svetog Nikifora sa Prokonisa u Carigrad, i behu položene prvo u crkvu Svete Sofije, iz koje je za života i izgnan bio, a posle u crkvu Svetih Apostola", piše u žitijama.
Glavno praznovanje ovoga velikog jerarha je 15. juna, a 26. marta praznuje se otkriće i prenos njegovih netljenih moštiju. Sveti Nikifor izgnan je iz Carigrada 13. marta (26. marta po gregorijanskom kalendaru), i na isti dan, posle devetnaest godina, mošti su mu prenete u prestonicu.
Jedno od najvažnijih svojstava Božje naravi je njegova beskrajna ljubav i milosrđe prema ljudima.
Svojim duhovnim iskustvima, koja je doživeo pod neposrednim uticajem Duhovne lestvice Jovana Lestvičnika, a koja je i zapisao, Simeon je udario temelje isihazmu.
Što je čovek više posrnuo i obremenio se grehom, to više iskušenja i za njega i za ostale ljude oko njega, kaže otac Vajo.
Nema ništa što u Bogu neće biti dobro, tvrdi otac Makarije.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
I oni koji svesno odbacuju decu, i oni koji ih ne mogu imati, deo su iste društvene stvarnosti koja je u raskoraku s Božijom zapovešću.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Na gubilište sa Simeonom bilo je izvedeno još 1000 hrišćana.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Car je savetovao devojke da se poklone idolima i tako sebi spasu živote, ali su one to odbile.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete apostole Aristarha, Puda i Trofima po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatera i Kerkiru devicu po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Vincence, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.