OVI LJUDI SU SPOKOJNI I U RATU, I U GLADI, I U BOLESTI, I U NEPRAVDI! Sveti Siluan Atonski otkrio i kako to postižu!
Duhovni mir postao je roba, koja ljudima stalno izmiče.
Srpska pravoslavna crkva danas proslavlja velikog svedoka vere – drugog episkopa Jerusalima i jednog od Sedamdesetorice, koji je svojim mučeništvom pokazao da je ljubav prema Hristu jača od starosti, straha i smrti.
Svetog apostola Simeona, jednog od Sedamdesetorice, srodnika Isusa Hrista i drugog episkopa jerusalimskog, Srpska pravoslavna crkva molitveno proslavlja 10. maja. Njegovo žitije osvetljava rane stranice hrišćanske istorije, ali i dubine istinske vere – ugodnika Božjeg koji je bio spreman na mučeništvo radi istine i ljubavi Hristove.
Sveti Simeon bio je sin Kleope, brata pravednog Josifa – obрučnika Presvete Bogorodice. Samim tim, rodbinskom linijom beše blizak Spasitelju, ali je, što je neuporedivo važnije, duhovno postao Njegov najverniji sledbenik. Kao jedan od Sedamdeset apostola, Simeon je još u danima Hristove zemaljske službe video čudesa Božija i iz srca poverovao. Njegova vera nije bila prolazni zanos, već oganj koji nije gasnuo ni u poznim godinama, ni pred licem smrti.
Nakon mučeničke smrti Svetog Jakova, brata Gospodnjeg i prvog episkopa jerusalimskog, Crkva je u Simeonu prepoznala naslednika dostojnog takvoga blagoslova. Njegovo episkopsko služenje u Svetome Gradu trajalo je decenijama – са mudrošću starešine i smirenjem svetitelja, vodio je Crkvu kroz nemirna vremena rimske vlasti, jevrejskog otpora i sve žešćih progona.
Bio je stogodišnjak kada ga je car Trajan optužio ne samo kao hrišćanina, već i kao potomka Davidovog, bojeći se mesijanskih očekivanja u narodu. U vremenu kada mnogi gube snagu pred senkom smrti, Sveti Simeon svedoči Hrista jače nego ikada. Podnosi mučenja, prezire bol i, kao Njegov Gospod, prima krst – ne kao poraz, već kao pobedu ljubavi.
Raspet u poznim godinama, Simeon se dušom preselio u večni Jerusalim, koji se ne gradi rukom, već ljubavlju, verom i istinom. Njegov život ostaje zvezdano znamenje Crkvi – da ni starost, ni krvničke ruke, ni carstva ovoga sveta ne mogu nadjačati svedočanstvo vere koje gori u čoveku koji je istinski upoznao Hrista.
Danas, dok se u hramovima čitaju stihire u njegovu čast, dok se sveštenici sećaju njegovog svetog primera, a verni uznose molitve, Sveti Simeon nas uči da blizina Gospodu ne dolazi rođenjem, već služenjem. A da istinska ljubav prema Hristu vodi ne samo ka krstu – nego i ka vaskrsenju.
Zar postoji uzvišeniji kraj od života koji se svršava zagrljajem istog onog drveta koje je svet spaslo?
Duhovni mir postao je roba, koja ljudima stalno izmiče.
Onaj ko je naučio da ne traži smisao u svetu koji se neprestano menja, već u Bogu koji ostaje isti - taj poseduje mir koji nadilazi okolnosti.
U pravoslavlju, spoljašnji izgled vernika, uključujući i frizuru, ne smatra se presudnim za duhovno spasenje, ali se, ipak, posmatra u svetlu simbolike, skromnosti i poštovanja određenog reda.
Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Manastir Tumane će u nedelju, 22. novembra, svečano proslaviti praznik Svetog Nektarija Eginskog, čija se čestica moštiju trajno čuva u ovoj svetinji.
Crkva uči da je svaki čovek Božija tvorevina i da život nerođenog deteta ima istu vrednost i dostojanstvo kao život svakog drugog ljudskog bića.
Snimak Čupića iz hrama objavili su "Studenti Raška".
Kada čovek teži Bogu, iskušenja mogu biti posebno intenzivna, upozrava čtec.
Prema crkvenom učenju, anđeli su bestelesna duhovna bića koja služe Bogu i izvršavaju njegovu volju.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Odgovor sveštenika otvara i važnije pitanje: kako da uspomena na preminule bude podsticaj za molitvu, a ne predmet sujeverja.
Rimski vojskovođa gotskog porekla, svojim mučeništvom i verom pomerio je granice ljudske izdržljivosti i postao simbol nepokolebljivosti u vremenu progona.
U autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, pozivajući se na Jevanđelje i crkveno predanje, đakon Igor Cukanov iznosi svedočenja o životima, veri, propovedi i stradanju Isusovih srodnika.
Kao rimski vojvoda, još nekršten, predvodio je vojsku uz pomoć Hrista, podneo mučeništvo i ostavio neizbrisiv trag kroz vekove.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Prema crkvenom učenju, anđeli su bestelesna duhovna bića koja služe Bogu i izvršavaju njegovu volju.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno hrišćanstvo podseća da hrana nije samo sredstvo za utoljavanje gladi, već i dar koji čovek treba da prima sa zahvalnošću i poštovanjem.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.