Godine 1087, u doba cara Aleksija Komnena i patrijarha Nikole Gramatika, a zbog navale muslimana na Likiju, telo Svetog Nikolaja preneto je iz Mira Likijskoga u Bari u Italiji.
Svetitelj se javio u snu jednom svešteniku u Bariju i rekao mu da se mošti prenesu u Bari, koji je u to vreme bio pravoslavni grad.
Na sajtu SPC je navedeno:
‒ A kada žitelji grada saznadoše da su im stigle česne mošti velikog ugodnika Božjeg, odmah sa episkopima i sveštenicima i inocima i celokupnim klirom crkvenim izađoše u susret svi: i ljudi i žene i deca, i staro i mlado, i veliko i malo, sa svećama i tamjanom, pevajući i slaveći Boga i njegovog svetog ugodnika. I tako dočekavši radosno i veoma svečano ovu neizmerno skupocenu riznicu duhovnu, položiše je u crkvi svetog Jovana Preteče kraj mora.
Printscreen
Sveti Nikola
Za vreme prenosa, dogodila su se mnoga čudesa, kako od dodira moštiju tako i od mira koje je iz njih točilo.
‒ Donesene u nedelju veče, u ponedeljak izjutra već behu isceljeni od njih četrdeset i sedam bolesnika, ljudi i žena, među kojima su bili i hromi i slepi i gluvi i besomučni i razni drugi bolesnici; u utorak se isceliše dvadeset i dva bolesnika; u sredu – dvadeset i devet; a u četvrtak rano sveti Nikolaj isceli gluvonemog čoveka, koji je pet godina bio bolestan od ovog neduga. Zatim se svetitelj Hristov Nikolaj javi jednom bogougodnom crnoriscu i reče: Eto, po volji Božjoj dođoh u ovaj grad u nedelju u tri sata po podne, i već blagodaću Božjom dadoh iscelenje stojedanaestorici ljudi. – O ovom javljenju svetiteljevom ovaj crnorizac pričaše svima u slavu Božju i radi proslavljenja ugodnika Božjeg.
Videvši čudesa, građani Barija su u ime Svetog Nikolaja sagradili veliku i lepu crkvu koju su skupoceno potom ukrasili. Napravili su i kivot od srebra, pozlatili ga i okitili kamenjem.
‒ I treće godine po prenesenju česnih moštiju iz likijskog grada Mire oni pozvaše okolne arhiepiskope i episkope sa njihovim klirom radi prenesenja moštiju svetog Nikolaja u novu crkvu. Ovi dođoše, položiše svetiteljeve mošti u srebrni kivot, pa česno prenesoše svete mošti velikog čudotvorca Nikolaja iz crkve svetog Krstitelja u novu crkvu, podignutu u njegovo ime, i postaviše ih u oltaru, devetoga maja.
Foto: SPC
Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja
- Preneše oni i stari kivot svetiteljev, u kome on beše donesen iz grada Mire, postaviše ga u crkvi i metnuše u njega deo ruke od moštiju svetiteljevih. I od toga vremena bi ustanovljeno da se svake godine devetoga maja praznuje prenesenje česnih moštiju svetitelja Hristova Nikolaja, i to dvostruko prenesenje: i ono iz grada Mire u grad Bari, i ovo iz crkve svetoga Preteče u crkvu svetoga oca Nikolaja Čudotvorca. I otada mnogi narod odlazi tamo na poklonjenje svetitelju, i celiva njegove svete mošti i kivot. Nekoliko godina posle prenesenja česnih moštiju svetiteljevih, sam se svetitelj Nikolaj javi jednome monahu u gradu Bari i naredi da se njegove mošti stave pod sveti presto u oltaru. I biše položene tamo česne mošti koje točahu iz sebe sveto miro.
Svi oni koji su sumnjali u Sina Božjeg u velikom strahu i divljenju su posmatrali to nebesko znamenje, koje je sijalo neopisivom svetlošću, jačom od sunčeve.
Ovaj pojam označava naizmenično pevanje koje možda ne prepoznajete, a nosi duboku teološku poruku i stvara jedinstven liturgijski dijalog između hora, anđela i vernika.
Sura Ez-Zumer otkriva moć i pravednost Boga: Dan Sudnji, svetlost Gospodara i nagrada ili kazna za svako delo – šta znači stajati pred Njim otvorenih očiju?
Ako zanemarimo prve duhovne rane koje nanosi zlo, pravoslavni svetac upozorava da nečastivi nastavljaju napade sve do poslednjeg daha – reči Svetog Jovana Zlatousta mogu potpuno promeniti vaš pogled na veru i pokajanje.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Od Subota duša u Grčkoj, Roditeljskih subota u Rusiji, do Zadušnica u Srbiji – običaji pokazuju kako molitva i dobročinstvo povezuju žive i one koji su prešli u večnost.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Dokumentarac otkriva neprolazni kosovski zavet, borbu naroda i svetinja, i višegodišnji rad humanitarne organizacije "Svi za Kosmet", koja menja živote ljudi i čuva srpsku duhovnost.
Svetinja u Mrtvici, stara više od 15 vekova, našla se na ivici uništenja kada je osumnjičeni B. D. zapalio ikonostas i bogoslužbene knjige. Vernici su hrabro reagovali i sprečili katastrofu, a manastir je i ovog puta odoleo zlu.
Ovaj tradicionalni kolač, nekada nezaobilazan na prazničnim trpezama, spaja tanke kore, domaći pekmez od šljiva i orahe u savršen spoj ukusa - brzo i lako se priprema, baš kao što su ga radile naše bake.