Godine 1087, u doba cara Aleksija Komnena i patrijarha Nikole Gramatika, a zbog navale muslimana na Likiju, telo Svetog Nikolaja preneto je iz Mira Likijskoga u Bari u Italiji.
Svetitelj se javio u snu jednom svešteniku u Bariju i rekao mu da se mošti prenesu u Bari, koji je u to vreme bio pravoslavni grad.
Na sajtu SPC je navedeno:
‒ A kada žitelji grada saznadoše da su im stigle česne mošti velikog ugodnika Božjeg, odmah sa episkopima i sveštenicima i inocima i celokupnim klirom crkvenim izađoše u susret svi: i ljudi i žene i deca, i staro i mlado, i veliko i malo, sa svećama i tamjanom, pevajući i slaveći Boga i njegovog svetog ugodnika. I tako dočekavši radosno i veoma svečano ovu neizmerno skupocenu riznicu duhovnu, položiše je u crkvi svetog Jovana Preteče kraj mora.
Printscreen
Sveti Nikola
Za vreme prenosa, dogodila su se mnoga čudesa, kako od dodira moštiju tako i od mira koje je iz njih točilo.
‒ Donesene u nedelju veče, u ponedeljak izjutra već behu isceljeni od njih četrdeset i sedam bolesnika, ljudi i žena, među kojima su bili i hromi i slepi i gluvi i besomučni i razni drugi bolesnici; u utorak se isceliše dvadeset i dva bolesnika; u sredu – dvadeset i devet; a u četvrtak rano sveti Nikolaj isceli gluvonemog čoveka, koji je pet godina bio bolestan od ovog neduga. Zatim se svetitelj Hristov Nikolaj javi jednom bogougodnom crnoriscu i reče: Eto, po volji Božjoj dođoh u ovaj grad u nedelju u tri sata po podne, i već blagodaću Božjom dadoh iscelenje stojedanaestorici ljudi. – O ovom javljenju svetiteljevom ovaj crnorizac pričaše svima u slavu Božju i radi proslavljenja ugodnika Božjeg.
Videvši čudesa, građani Barija su u ime Svetog Nikolaja sagradili veliku i lepu crkvu koju su skupoceno potom ukrasili. Napravili su i kivot od srebra, pozlatili ga i okitili kamenjem.
‒ I treće godine po prenesenju česnih moštiju iz likijskog grada Mire oni pozvaše okolne arhiepiskope i episkope sa njihovim klirom radi prenesenja moštiju svetog Nikolaja u novu crkvu. Ovi dođoše, položiše svetiteljeve mošti u srebrni kivot, pa česno prenesoše svete mošti velikog čudotvorca Nikolaja iz crkve svetog Krstitelja u novu crkvu, podignutu u njegovo ime, i postaviše ih u oltaru, devetoga maja.
Foto: SPC
Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja
- Preneše oni i stari kivot svetiteljev, u kome on beše donesen iz grada Mire, postaviše ga u crkvi i metnuše u njega deo ruke od moštiju svetiteljevih. I od toga vremena bi ustanovljeno da se svake godine devetoga maja praznuje prenesenje česnih moštiju svetitelja Hristova Nikolaja, i to dvostruko prenesenje: i ono iz grada Mire u grad Bari, i ovo iz crkve svetoga Preteče u crkvu svetoga oca Nikolaja Čudotvorca. I otada mnogi narod odlazi tamo na poklonjenje svetitelju, i celiva njegove svete mošti i kivot. Nekoliko godina posle prenesenja česnih moštiju svetiteljevih, sam se svetitelj Nikolaj javi jednome monahu u gradu Bari i naredi da se njegove mošti stave pod sveti presto u oltaru. I biše položene tamo česne mošti koje točahu iz sebe sveto miro.
Svi oni koji su sumnjali u Sina Božjeg u velikom strahu i divljenju su posmatrali to nebesko znamenje, koje je sijalo neopisivom svetlošću, jačom od sunčeve.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Francuska časna sestra povređena na Brdu Sion, reagovale vlasti i međunarodne institucije; upozorenja na rastuću netrpeljivost i nove tenzije u Jerusalimu dodatno pojačavaju zabrinutost javnosti.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice služena zaupokojena liturgija, a poruka njegovog sina Nemanje Krivokapića podsetila okupljene da zajedništvo u veri nadilazi granice života i smrti.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Simeona Persijskog po starom i Svetog prepodobnog Jakova Ispovednika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Pija V, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za četvrtak 3. sedmice po Vaskrsu otvara se pitanje koje ne nudi utehu, već suočavanje sa silama koje nadilaze ljudsku prirodu.