Godine 1087, u doba cara Aleksija Komnena i patrijarha Nikole Gramatika, a zbog navale muslimana na Likiju, telo Svetog Nikolaja preneto je iz Mira Likijskoga u Bari u Italiji.
Svetitelj se javio u snu jednom svešteniku u Bariju i rekao mu da se mošti prenesu u Bari, koji je u to vreme bio pravoslavni grad.
Na sajtu SPC je navedeno:
‒ A kada žitelji grada saznadoše da su im stigle česne mošti velikog ugodnika Božjeg, odmah sa episkopima i sveštenicima i inocima i celokupnim klirom crkvenim izađoše u susret svi: i ljudi i žene i deca, i staro i mlado, i veliko i malo, sa svećama i tamjanom, pevajući i slaveći Boga i njegovog svetog ugodnika. I tako dočekavši radosno i veoma svečano ovu neizmerno skupocenu riznicu duhovnu, položiše je u crkvi svetog Jovana Preteče kraj mora.
Printscreen
Sveti Nikola
Za vreme prenosa, dogodila su se mnoga čudesa, kako od dodira moštiju tako i od mira koje je iz njih točilo.
‒ Donesene u nedelju veče, u ponedeljak izjutra već behu isceljeni od njih četrdeset i sedam bolesnika, ljudi i žena, među kojima su bili i hromi i slepi i gluvi i besomučni i razni drugi bolesnici; u utorak se isceliše dvadeset i dva bolesnika; u sredu – dvadeset i devet; a u četvrtak rano sveti Nikolaj isceli gluvonemog čoveka, koji je pet godina bio bolestan od ovog neduga. Zatim se svetitelj Hristov Nikolaj javi jednom bogougodnom crnoriscu i reče: Eto, po volji Božjoj dođoh u ovaj grad u nedelju u tri sata po podne, i već blagodaću Božjom dadoh iscelenje stojedanaestorici ljudi. – O ovom javljenju svetiteljevom ovaj crnorizac pričaše svima u slavu Božju i radi proslavljenja ugodnika Božjeg.
Videvši čudesa, građani Barija su u ime Svetog Nikolaja sagradili veliku i lepu crkvu koju su skupoceno potom ukrasili. Napravili su i kivot od srebra, pozlatili ga i okitili kamenjem.
‒ I treće godine po prenesenju česnih moštiju iz likijskog grada Mire oni pozvaše okolne arhiepiskope i episkope sa njihovim klirom radi prenesenja moštiju svetog Nikolaja u novu crkvu. Ovi dođoše, položiše svetiteljeve mošti u srebrni kivot, pa česno prenesoše svete mošti velikog čudotvorca Nikolaja iz crkve svetog Krstitelja u novu crkvu, podignutu u njegovo ime, i postaviše ih u oltaru, devetoga maja.
Foto: SPC
Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja
- Preneše oni i stari kivot svetiteljev, u kome on beše donesen iz grada Mire, postaviše ga u crkvi i metnuše u njega deo ruke od moštiju svetiteljevih. I od toga vremena bi ustanovljeno da se svake godine devetoga maja praznuje prenesenje česnih moštiju svetitelja Hristova Nikolaja, i to dvostruko prenesenje: i ono iz grada Mire u grad Bari, i ovo iz crkve svetoga Preteče u crkvu svetoga oca Nikolaja Čudotvorca. I otada mnogi narod odlazi tamo na poklonjenje svetitelju, i celiva njegove svete mošti i kivot. Nekoliko godina posle prenesenja česnih moštiju svetiteljevih, sam se svetitelj Nikolaj javi jednome monahu u gradu Bari i naredi da se njegove mošti stave pod sveti presto u oltaru. I biše položene tamo česne mošti koje točahu iz sebe sveto miro.
Svi oni koji su sumnjali u Sina Božjeg u velikom strahu i divljenju su posmatrali to nebesko znamenje, koje je sijalo neopisivom svetlošću, jačom od sunčeve.
Govoreći o mitarstvima, veliki srpski svetitelj upozorava da čovek pred večnom istinom ne odgovara samo za dela koja su drugi videli, već i za reči, namere i skrivene izbore koje je nosio kroz život.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Od Oksforda i Atine do manastira Ćelije kod Valjeva, Blagoje Popović izabrao je život bez priznanja i komfora, ostavivši delo koje i danas snažno oblikuje pravoslavno mišljenje u Srbiji i izvan nje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Justina Filosofa i Prepodobnog Justina Ćelijskog po novom i Svetog proroka Jeliseja po starom kalendaru. Katolička Crkva obeležava spomen Svetog Rufina, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Sa grčkog ostrva Spetses stiže recept za skromno, a ukusno manastirsko jelo koje u jednostavnim sastojcima čuva duh molitve, mora i tišine Istočnog petka.
U Ježevici, nadomak Čačka, srednjovekovni zidovi i živo narodno sabranje stapaju se u istu priču, od predanja o 1330. godini do današnjih okupljanja vernika i praznika koji i dalje pune manastirsku portu.
U besedi za 2. nedelju po Duhovima, Sveti Nikolaj Velimirović pokazuje zašto se i najveće znanje gubi bez pravog početka i kako se tek tada otvara prostor za istinsku mudrost koja ne zavisi od količine informacija.