Hrabrost i nepokolebljiva ljubav u vreme progona za Hrista postali večni simboli vere, s kojima nas Srpska pravoslavna crkva podseća i danas, na praznik ovih svetitelja.
Srpska pravoslavna crkva 28. jula proslavlja Svete mučenike Kirika i njegovu majku Julitu - dva imena koja već vekovima svetle kao svedočanstvo nepokolebljive vere, bezuslovne ljubavi i hrabrosti jače od smrti.
Majčina ljubav i dečja vera u doba progona
U vremenu kada je car Dioklecijan naredio strašna gonjenja hrišćana, jedna žena, plemenitog roda i još plemenitijeg srca, pokazala je svetu šta znači biti majka u Hristu. Julita, rano ostavši bez muža, svu svoju ljubav, snagu i nadu uložila je u vaspitanje svog sina Kirika. Još kao novorođenče, Kirik je kršten, a sa tri godine već je znao da se moli, izgovara Ime Isusovo i razlikuje istinu od laži.
Hrabrost koja je iznenadila progonitelje
Njihova vera nije ostala samo u krugu doma. Julita je uhapšena kao hrišćanka i izvedena pred sudiju. Kada je pokušala da odbrani istinu i ljubav prema Hristu, sudija joj je oteo sina iz naručja, nadajući se da će time slomiti njenu volju.
Tada se dogodilo nešto što nijedan progonitelj nije mogao očekivati - mali Kirik, dete koje bi po ljudskoj meri trebalo da ćuti i boji se, povikao je: "Ja sam hrišćanin! Pusti me materi!"
Počeo je rukama da grebe sudiju, okrećući lice od njega s gađenjem. U gnevu i sramoti, sudija ga je bacio na kamene stepenice, gde je dete izdahnulo. Julita, videvši mučeničku smrt svog sina, nije poklekla. Naprotiv, još hrabrije i odlučnije ispovedila je Hrista. Posle brojnih muka, i ona je posečena mačem.
Printscreen/Youtube/Evdoki Aftano
Sveti Kirik i Julita
Vera koja nadilazi godine i položaj
Ova dva sveta imena, Kirik i Julita, svedoče da vera nije stvar starosti, položaja ili telesne snage - već čistote srca i istine koju živimo. Kirik, iako dete, postao je svetitelj jer je razumeo i prihvatio Hrista srcem, ne razumujući zakone zemaljskog carstva, već živeći po zakonima Carstva nebeskog.
Čudotvorne mošti i večna pouka
Njihove svete mošti i danas čine čuda, a jedan njihov deo počiva u Ohridu, u Crkvi Presvete Bogorodice Bolničke - kao tihi i sveti podsetnik da Bog i u detetu i u majci podjednako prebiva kada je vera čista, a ljubav jača od svakog straha.
Povratak jednostavnosti i snazi vere
U vremenu u kojem živimo, kada se često zaboravlja ko su istinski uzori i vrednosti, priča o Kiriku i Juliti poziva nas da se vratimo jednostavnosti evanđelske vere. Da budemo kao dete - čisti, iskreni, bez kalkulacija, ali i kao majka - stameni, postojani, spremni da se žrtvujemo za istinu.
Neka njihova žrtva podseti svakog od nas da su istinska snaga i dostojanstvo u Hristu, i da ni smrt nije kraj, već novo rađanje u večnosti.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Njegov život, od susreta sa Hristom i apostolom Petrom, pa do mučeničke smrti, svedoči o tome da istinska molitva ima snagu da sačuva čitav narod i porazi tamu ovoga sveta.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Poslednji ispraćaj sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za četvrtak 3. sedmice po Vaskrsu otvara se pitanje koje ne nudi utehu, već suočavanje sa silama koje nadilaze ljudsku prirodu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Simeona Persijskog po starom i Svetog prepodobnog Jakova Ispovednika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Pija V, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Srpska pravoslavna crkva 10. novembra proslavlja ovu svetiteljku, poznatu po snazi molitve i nepokolebljivoj veri, kojom je prkosila caru i mučiteljima.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Simeona Persijskog po starom i Svetog prepodobnog Jakova Ispovednika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Pija V, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.