Hrabrost i nepokolebljiva ljubav u vreme progona za Hrista postali večni simboli vere, s kojima nas Srpska pravoslavna crkva podseća i danas, na praznik ovih svetitelja.
Srpska pravoslavna crkva 28. jula proslavlja Svete mučenike Kirika i njegovu majku Julitu - dva imena koja već vekovima svetle kao svedočanstvo nepokolebljive vere, bezuslovne ljubavi i hrabrosti jače od smrti.
Majčina ljubav i dečja vera u doba progona
U vremenu kada je car Dioklecijan naredio strašna gonjenja hrišćana, jedna žena, plemenitog roda i još plemenitijeg srca, pokazala je svetu šta znači biti majka u Hristu. Julita, rano ostavši bez muža, svu svoju ljubav, snagu i nadu uložila je u vaspitanje svog sina Kirika. Još kao novorođenče, Kirik je kršten, a sa tri godine već je znao da se moli, izgovara Ime Isusovo i razlikuje istinu od laži.
Hrabrost koja je iznenadila progonitelje
Njihova vera nije ostala samo u krugu doma. Julita je uhapšena kao hrišćanka i izvedena pred sudiju. Kada je pokušala da odbrani istinu i ljubav prema Hristu, sudija joj je oteo sina iz naručja, nadajući se da će time slomiti njenu volju.
Tada se dogodilo nešto što nijedan progonitelj nije mogao očekivati - mali Kirik, dete koje bi po ljudskoj meri trebalo da ćuti i boji se, povikao je: "Ja sam hrišćanin! Pusti me materi!"
Počeo je rukama da grebe sudiju, okrećući lice od njega s gađenjem. U gnevu i sramoti, sudija ga je bacio na kamene stepenice, gde je dete izdahnulo. Julita, videvši mučeničku smrt svog sina, nije poklekla. Naprotiv, još hrabrije i odlučnije ispovedila je Hrista. Posle brojnih muka, i ona je posečena mačem.
Printscreen/Youtube/Evdoki Aftano
Sveti Kirik i Julita
Vera koja nadilazi godine i položaj
Ova dva sveta imena, Kirik i Julita, svedoče da vera nije stvar starosti, položaja ili telesne snage - već čistote srca i istine koju živimo. Kirik, iako dete, postao je svetitelj jer je razumeo i prihvatio Hrista srcem, ne razumujući zakone zemaljskog carstva, već živeći po zakonima Carstva nebeskog.
Čudotvorne mošti i večna pouka
Njihove svete mošti i danas čine čuda, a jedan njihov deo počiva u Ohridu, u Crkvi Presvete Bogorodice Bolničke - kao tihi i sveti podsetnik da Bog i u detetu i u majci podjednako prebiva kada je vera čista, a ljubav jača od svakog straha.
Povratak jednostavnosti i snazi vere
U vremenu u kojem živimo, kada se često zaboravlja ko su istinski uzori i vrednosti, priča o Kiriku i Juliti poziva nas da se vratimo jednostavnosti evanđelske vere. Da budemo kao dete - čisti, iskreni, bez kalkulacija, ali i kao majka - stameni, postojani, spremni da se žrtvujemo za istinu.
Neka njihova žrtva podseti svakog od nas da su istinska snaga i dostojanstvo u Hristu, i da ni smrt nije kraj, već novo rađanje u večnosti.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Njegov život, od susreta sa Hristom i apostolom Petrom, pa do mučeničke smrti, svedoči o tome da istinska molitva ima snagu da sačuva čitav narod i porazi tamu ovoga sveta.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Pozivajući se na svedočanstvo apostola Petra, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za subotu 9. sedmice po Duhovima otkriva zašto se duhovna briga svetih ne završava zemaljskim životom.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnu Makrinu po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležavaju Sveti sveštenomučenici Makaveji. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Alfonsa Marije de Liguorija, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Iako je bio iz porodice bliske Gospodu Isusu Hristu, nije isticao svoje poreklo, već je život posvetio propovedanju Jevanđelja i vernosti Hristu, zbog čega je postao jedan od Njegovih najpoštovanijih učenika.
Jevanđeljska priča o sleporođenom koga je Hristos iscelio zauzima posebno mesto u pravoslavlju jer, osim čuda progledanja, nosi snažnu poruku o veri, patnji, nadi i duhovnoj svetlosti koja menja čovekov život.
Praznik koji Pravoslavna crkva ove godine obeležava 10. maja podseća na trenutak kada je Hristos prvi put otvoreno rekao da je Mesija, ali i na snažnu poruku o veri, praštanju i duhovnoj žeđi koja traje vekovima.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnu Makrinu po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležavaju Sveti sveštenomučenici Makaveji. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Alfonsa Marije de Liguorija, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Emilijana po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti mučenik Evdokim. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Ignacija Lojolskog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
U vremenu kada se brak često posmatra kroz prolazna osećanja ili spoljašnje okolnosti, pravoslavna vera podseća da je njegova snaga u zavetu koji se daje pred Bogom.