Hrabrost i nepokolebljiva ljubav u vreme progona za Hrista postali večni simboli vere, s kojima nas Srpska pravoslavna crkva podseća i danas, na praznik ovih svetitelja.
Srpska pravoslavna crkva 28. jula proslavlja Svete mučenike Kirika i njegovu majku Julitu - dva imena koja već vekovima svetle kao svedočanstvo nepokolebljive vere, bezuslovne ljubavi i hrabrosti jače od smrti.
Majčina ljubav i dečja vera u doba progona
U vremenu kada je car Dioklecijan naredio strašna gonjenja hrišćana, jedna žena, plemenitog roda i još plemenitijeg srca, pokazala je svetu šta znači biti majka u Hristu. Julita, rano ostavši bez muža, svu svoju ljubav, snagu i nadu uložila je u vaspitanje svog sina Kirika. Još kao novorođenče, Kirik je kršten, a sa tri godine već je znao da se moli, izgovara Ime Isusovo i razlikuje istinu od laži.
Hrabrost koja je iznenadila progonitelje
Njihova vera nije ostala samo u krugu doma. Julita je uhapšena kao hrišćanka i izvedena pred sudiju. Kada je pokušala da odbrani istinu i ljubav prema Hristu, sudija joj je oteo sina iz naručja, nadajući se da će time slomiti njenu volju.
Tada se dogodilo nešto što nijedan progonitelj nije mogao očekivati - mali Kirik, dete koje bi po ljudskoj meri trebalo da ćuti i boji se, povikao je: "Ja sam hrišćanin! Pusti me materi!"
Počeo je rukama da grebe sudiju, okrećući lice od njega s gađenjem. U gnevu i sramoti, sudija ga je bacio na kamene stepenice, gde je dete izdahnulo. Julita, videvši mučeničku smrt svog sina, nije poklekla. Naprotiv, još hrabrije i odlučnije ispovedila je Hrista. Posle brojnih muka, i ona je posečena mačem.
Printscreen/Youtube/Evdoki Aftano
Sveti Kirik i Julita
Vera koja nadilazi godine i položaj
Ova dva sveta imena, Kirik i Julita, svedoče da vera nije stvar starosti, položaja ili telesne snage - već čistote srca i istine koju živimo. Kirik, iako dete, postao je svetitelj jer je razumeo i prihvatio Hrista srcem, ne razumujući zakone zemaljskog carstva, već živeći po zakonima Carstva nebeskog.
Čudotvorne mošti i večna pouka
Njihove svete mošti i danas čine čuda, a jedan njihov deo počiva u Ohridu, u Crkvi Presvete Bogorodice Bolničke - kao tihi i sveti podsetnik da Bog i u detetu i u majci podjednako prebiva kada je vera čista, a ljubav jača od svakog straha.
Povratak jednostavnosti i snazi vere
U vremenu u kojem živimo, kada se često zaboravlja ko su istinski uzori i vrednosti, priča o Kiriku i Juliti poziva nas da se vratimo jednostavnosti evanđelske vere. Da budemo kao dete - čisti, iskreni, bez kalkulacija, ali i kao majka - stameni, postojani, spremni da se žrtvujemo za istinu.
Neka njihova žrtva podseti svakog od nas da su istinska snaga i dostojanstvo u Hristu, i da ni smrt nije kraj, već novo rađanje u večnosti.
Skriveni hrišćanin na carskom dvoru odbio je idolsku hranu i priznao Hrista pred Trajanom – predanje otkriva šta se dogodilo u tamnici kad je izdahnuo.
Njegov život, od susreta sa Hristom i apostolom Petrom, pa do mučeničke smrti, svedoči o tome da istinska molitva ima snagu da sačuva čitav narod i porazi tamu ovoga sveta.
Car Likinije naredio je najstrašnije mučenje, ali ni vatra ni bol nisu slomili njihove reči – „Mi smo hrišćani“. Danas ih slavimo kao svetitelje čija hrabrost nadahnjuje vekovima.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Srpska pravoslavna crkva 10. novembra proslavlja ovu svetiteljku, poznatu po snazi molitve i nepokolebljivoj veri, kojom je prkosila caru i mučiteljima.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Jovana Dekapolita po starom i Svetog proroka Jeremiju po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog Josifa Radnika, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.