Manastirski kompleks Studenica sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve , Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Osnovao ga je srpski župan Stefan Nemanja, a 1220. godine je na tom mestu iz Simeonovog sarkofaga počela da teče lekovita voda, Od tada se beleže razna isceljenja i druga čuda, pa je Stefan Nemanja postao Simeon Mirotočivi.
Manastir Studenica je muški manastir Srpske pravoslavne crkve. Osnovao ga je 1186. godine srpski župan Stefan Nemanja. Godine 1206. na mesto igumana dolazi princ Rastko - u monaštvu prvi arhiepiskop srpski, Sveti Sava. Pod njegovim starateljstvom Studenica postaje kulturno, umetničko, bolničko i duhovno središte srpske države. Nalazi se na 57 kilometara južno od Kraljeva i na 44 kilometra severno od Raške. Pripada Eparhiji žičkoj Srpske pravoslavne crkve.
Manastirski kompleks sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve (crkve Svetih Joakima i Ane), Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Bogorodičina crkva u Studenici poznata je kao začetnica i najreprezentativniji nosilac raškog stila u arhitekturi, koji je nastao kao mešavina romaničkih i vizantijskih, tj. zapadnih i istočnih srednjovekovnih arhitektonskih uticaja. Crkvu i dan - danas krasi najbogatija romanička fasadna plastika u srpskoj kulturi.
Wikimedia/Miljan Simonović
U Studenici udareni temelji danšnje SPC
Pored toga, manastir je poznat i po svojoj zbirci fresaka iz 13. i 14. veka, od kojih je daleko najpoznatija freska Raspeće Hristovo iz 1207. godine, jedno od najvećih dostignuća umetnosti srednjeg veka.
Zamišljena kao svojevrsni mauzolej rodonačelnika vladarske loze Nemanjića, Bogorodičina crkva danas čuva mošti velikog župana Stefana Nemanje, velike županice Ane (Anastasije) Nemanjić, prvog srpskog kralja, Stefana Prvovenčanog i kralja Stefana Radoslava. Kao jedan od najstarijih i najvećih srpskih srednjovekovnih manastira, Studenica predstavlja nepokretno kulturno dobro Republike Srbije i spomenik kulture od izuzetnog znacaja. UNESKO je 1986. godine uvrstio Studenicu u listu Svetske baštine čovečanstva. Često se navodi kao prvi po dostojanstvu, najugledniji srpski manastir.
Vreme Nemanjića
Manastirska crkva Uspenja Presvete Bogorodice nalazi se 12 kilometra od ušca Studenice u reku Ibar, Svetska baština (Unesko) od 1986. godine. Zadužbina velikog župana Stefana Nemanje, koja je izgradena oko 1186. godine. Gradili su je najbolji majstori kamenoresci iz srpskih primorskih zemalja, odnosno sa jugoistočne jadranske obale dok su freske oslikali najbolji grčki majstori oko 1208. godine.
Manastir Studenicu je gradio veliki župan Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića. Radovi su trajali od 1183. do 1196. godine. Smatra se da je glavna manastirska crkva, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, izgrađena 1186. godine. Gradili su je najbolji majstori romanike sa jadranske obale. Kompleks je nastao na severnim padinama Golije, u predelu „koji beše lovište zverova".
Wikimedia/P.Cikovac/Miskomi. Printscreen
Sveti Sava Pomirio braću
Kada su radovi zaokruženi u proleće 1196. godine, Stefan Nemanja je sazvao državni sabor, na kome je prepustio presto svom sinu Stefanu Prvovenčanom i povukao se u svoju zadužbinu. Veliki župan je 1198. godine otišao u svoju drugu zadužbinu, manastir Hilandar, gde je primio monaški postrig i uzeo ime Simeon. Tu je i umro 1199. godine. Za to vreme o Studenici se brinuo kralj Stefan.
Nemanjin treći sin, Sava Nemanjić, preneo je 1207. godine mošti svoga oca iz Hilandara u Studenicu, gde su položene u već pripremljenu grobnicu. Sveti Sava je nad očevim moštima izmirio svoju zavađenu braću, Stefana i Vukana Nemanjića. Pod njegovim starateljstvom, Studenica je postala politicki, kulturni, medicinski i duhovni centar srednjovekovne Srbije. On je upravo tu napisao Studenički tipik, u kom je zadao ustrojenje monaškog života u manastiru Studenica. U njemu piše da je iguman Studenice po starešinstvu iznad igumana svih drugih manastira i da vladar nema vlast nad manastirom, več je tu samo kako bi bratstvo zaštitio od napada neprijatelja.Ovim su udareni temelji autokefalnosti buduće Srpske pravoslavne crkve. U drugom delu, žitije Svetog Simeona, ostavio je izvore o duhovnom i monaškom životu u njegovom vremenu.
Wikimedia/Djina
Unutrašnjost Bogorodične crkve
Zajedničkim ulaganjima Stefan i Vukan doveli su početkom 13. veka najbolje grčke slikare, koji su završili živopis Bogorodicine crkve oko 1207. godine. Kruna tih radova bila je već tada monumentalna freska Raspeće Hristovo, koja se nametnula kao jedno od najvećih dostignuća u srednjovekovnoj umetnosti Evrope.
Lekovita voda
Dve godine kasnije Bogorodičina crkva bila je u potpunosti završena, u celosti oslikana freskama koje su je činile jednim od najlepših hramova na svetu. Sveti Sava je sredinom druge decenije 13. veka otišao iz Studenice. Iste godine, kako beleže letopisi, iz Simeonovog sarkofaga počelo je da teče lekovita voda, uz koje se beleže još i isceljenja i druga čuda, pa Stefan Nemanja postaje Simeon Mirotočivi.
Priprata Bogorodičine crkve je zadužbina kralja Radoslava, koja je sagrađena oko 1230. godine.Studenica je uživala pažnju i drugih članova dinastije Nemanjića. Kralj Radoslav je 1245. dodao crkvi pripratu, a kralj Milutin je sagradio malu crkvu posvećenu svetim Joakimu i Ani.
U Nedelju Svih Svetih, Sveti Teofan Zatvornik nas podseća da Crkva, posle silaska Svetoga Duha, proslavlja sve one koji su postali svetitelji blagodaću Duha Svetoga, koja donosi pokajanje, oprost grehova i vodi kroz borbu sa strastima do čistote.
Na nadahnutom predavanju u Čačku, jedan od omiljenih besednika današnjice, protojerej-stavrofor Gojko Perović osvetlio je suštinu Kosovskog zaveta kao duhovnog obećanja čoveka Bogu. Kroz primere iz istorije i svakodnevnog života, podsetio je na značaj vernosti, žrtve i držanja date reči.
Srpska dijaspora u Francuskoj, uz blagoslov vladike zapadnoevropskoj Justina, okupila se u Sabornoj crkvi Svetog Save u francuskoj prestonici, da kroz reči, pesmu i prisustvo podseti na snagu zajedništva, očuvanja kulturnog nasleđa i zaveta Svetog kneza Lazara i kosovskih mučenika.
Ulaskom u ovaj sveti period, u narodu poznat i kao Petrovski post, pravoslavni hrišćani se podsećaju na važnost duhovne discipline, pokajanja i molitve, dok se pripremaju za proslavu velikih svetitelja i nastavljaju put vere koji su započeli apostoli.
Persijska braća iz četvrtog veka, svedočili su nepokolebljivu hrišćansku veru u suočavanju sa carem Julijanom, koji je naredio da ih pogube, nakon čega je usledilo čudo - zemlja se otvorila da bi zaštitila njihova tela.
Mnogi veruju u moć Svetog Vasilija Ostroškog i zbog toga se odlučuju da krste svoje naslednike u njegovoj svetinji, a kumove ili dovode ili ih nalaze među posetiocima koji nikada ne odbijaju ovaj čin, jer je to velika čast za svakog pravoslavca. Da bi neko bio kum na krštenju mora da bude i sam kršten u nekoj od pravoslavnih crkava ili manastira.
U nedelji koja je cela praznična, treći dan Duhova slavi se kroz molitve, liturgije i porodična okupljanja, a vernici slave Duha Svetoga izražavajući svoju zahvalnost.
Nakon dugogodišnjeg podvižništva u surovom predelu Karulje na Svetoj gori, shi monah Simeon vratio se u srpske zemlje da provede svoje poslednje dane. Njegova jednostavnost i dečija nevinost ostavili su neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga sreli.
U svojoj besedi iguman Manastira Podmaine podseća na istinsku suštinu hrišćanskog života - ljubav prema Bogu i bližnjem, naglašavajući kako formalna ispunjenja verskih obaveza nisu dovoljna bez prave ljubavi.
Nekada su teškoće i gubici s kojima se suočavamo veliki, pa je i naša tuga ogromna. Ipak, svako od nas mora da ide dalje, ma koliki bol da osećamo. U pomoć priskaču psiholozi, ali i sveštenici kako da se nosimo s najtužnijim trenucima. Zajednički savet i jednih i drugih je da tugu treba izdržati. To je i savet patrijarha Pavla.
Žiču je podigao prvi kralj Srbije iz dinastije Nemanjića, Stefan Nemanjić, a značajnu ulogu u njenom podizanju imao je i njegov brat, Sveti Sava koji je želeo da ovaj manastir bude okrečen u crveno kao što su Lavra i Vatoped na Svetoj Gori. Tamo se i upoznao s verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolično oživotvoreno u boji njenih zidova.
Srpska pravoslavna crkva 27. januara slavi Svetog Savu koji je udario temelje današnje crkve i temelje pismenosti i zakonodavstva u Srbiji. Bio je veliki vizionar i dobrotvor. Učenici i nastavnici obeležavaju Savindan svečano, uz priredbe, akademije i sečenje slavskog kolača.
Posle liturgije u Crkvi Svetog mučenika kneza Lazara u kripti hrama Svetog Save, reči poglavara SPC ispunjene verom i ljubavlju, osnažile su duh sabranih vernika i podsetile ih na vrednosti koje treba negovati i slediti u svakodnevnom životu.
Svojim primerom ovaj svetitelj nas podseća na snagu vere i hrabrost u odbrani pravih vrednosti, uprkos svim izazovima i teškoćama koje se mogu pojaviti na našem putu.
Srpska dijaspora u Francuskoj, uz blagoslov vladike zapadnoevropskoj Justina, okupila se u Sabornoj crkvi Svetog Save u francuskoj prestonici, da kroz reči, pesmu i prisustvo podseti na snagu zajedništva, očuvanja kulturnog nasleđa i zaveta Svetog kneza Lazara i kosovskih mučenika.
Vladika kruševački David služio je svetu liturgiju, dok mu je sasluživalo brojno sveštenstvo iz više eparhija, a horovi i bogoslovi svojim pojanjima ulepšali proslavu. Litija do Trga kosovskih junaka i kulturno-umetnički program folklornog ansambla iz Australije obeležili su ovaj dan duboke duhovnosti i zajedništva.
Posle liturgije u Crkvi Svetog mučenika kneza Lazara u kripti hrama Svetog Save, reči poglavara SPC ispunjene verom i ljubavlju, osnažile su duh sabranih vernika i podsetile ih na vrednosti koje treba negovati i slediti u svakodnevnom životu.
Na dan kada crkveni velikodostojnici i vernici ujedinjeni u veri i molitvi obeležavaju praznik koji je posebno važan srpskom narodu, ovaj hakerski atak predstavlja posebno svetogrđe i pokušaj narušavanja mira i duhovnosti.
Poglavar katoličke crkve izjavio je da ova poseta ima za cilj da ojača veze između katoličke i pravoslavne crkve i pozvao istočne pravoslavce da svojim molitvama podrže jubilarnu godinu, ističući put ljubavi, dijaloga, pomirenja i milosrđa kao put Gospoda.
Nakon dugogodišnjeg podvižništva u surovom predelu Karulje na Svetoj gori, shi monah Simeon vratio se u srpske zemlje da provede svoje poslednje dane. Njegova jednostavnost i dečija nevinost ostavili su neizbrisiv trag u srcima svih koji su ga sreli.