Manastirski kompleks Studenica sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve , Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Osnovao ga je srpski župan Stefan Nemanja, a 1220. godine je na tom mestu iz Simeonovog sarkofaga počela da teče lekovita voda, Od tada se beleže razna isceljenja i druga čuda, pa je Stefan Nemanja postao Simeon Mirotočivi.
Manastir Studenica je muški manastir Srpske pravoslavne crkve. Osnovao ga je 1186. godine srpski župan Stefan Nemanja. Godine 1206. na mesto igumana dolazi princ Rastko - u monaštvu prvi arhiepiskop srpski, Sveti Sava. Pod njegovim starateljstvom Studenica postaje kulturno, umetničko, bolničko i duhovno središte srpske države. Nalazi se na 57 kilometara južno od Kraljeva i na 44 kilometra severno od Raške. Pripada Eparhiji žičkoj Srpske pravoslavne crkve.
Manastirski kompleks sastoji se od konaka i četiri crkve - Bogorodične, Kraljeve (crkve Svetih Joakima i Ane), Crkve Svetog Nikole, i još jedne, očuvane u temeljima. Bogorodičina crkva u Studenici poznata je kao začetnica i najreprezentativniji nosilac raškog stila u arhitekturi, koji je nastao kao mešavina romaničkih i vizantijskih, tj. zapadnih i istočnih srednjovekovnih arhitektonskih uticaja. Crkvu i dan - danas krasi najbogatija romanička fasadna plastika u srpskoj kulturi.
Wikimedia/Miljan Simonović
U Studenici udareni temelji danšnje SPC
Pored toga, manastir je poznat i po svojoj zbirci fresaka iz 13. i 14. veka, od kojih je daleko najpoznatija freska Raspeće Hristovo iz 1207. godine, jedno od najvećih dostignuća umetnosti srednjeg veka.
Zamišljena kao svojevrsni mauzolej rodonačelnika vladarske loze Nemanjića, Bogorodičina crkva danas čuva mošti velikog župana Stefana Nemanje, velike županice Ane (Anastasije) Nemanjić, prvog srpskog kralja, Stefana Prvovenčanog i kralja Stefana Radoslava. Kao jedan od najstarijih i najvećih srpskih srednjovekovnih manastira, Studenica predstavlja nepokretno kulturno dobro Republike Srbije i spomenik kulture od izuzetnog znacaja. UNESKO je 1986. godine uvrstio Studenicu u listu Svetske baštine čovečanstva. Često se navodi kao prvi po dostojanstvu, najugledniji srpski manastir.
Vreme Nemanjića
Manastirska crkva Uspenja Presvete Bogorodice nalazi se 12 kilometra od ušca Studenice u reku Ibar, Svetska baština (Unesko) od 1986. godine. Zadužbina velikog župana Stefana Nemanje, koja je izgradena oko 1186. godine. Gradili su je najbolji majstori kamenoresci iz srpskih primorskih zemalja, odnosno sa jugoistočne jadranske obale dok su freske oslikali najbolji grčki majstori oko 1208. godine.
Manastir Studenicu je gradio veliki župan Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića. Radovi su trajali od 1183. do 1196. godine. Smatra se da je glavna manastirska crkva, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, izgrađena 1186. godine. Gradili su je najbolji majstori romanike sa jadranske obale. Kompleks je nastao na severnim padinama Golije, u predelu „koji beše lovište zverova".
Wikimedia/P.Cikovac/Miskomi. Printscreen
Sveti Sava Pomirio braću
Kada su radovi zaokruženi u proleće 1196. godine, Stefan Nemanja je sazvao državni sabor, na kome je prepustio presto svom sinu Stefanu Prvovenčanom i povukao se u svoju zadužbinu. Veliki župan je 1198. godine otišao u svoju drugu zadužbinu, manastir Hilandar, gde je primio monaški postrig i uzeo ime Simeon. Tu je i umro 1199. godine. Za to vreme o Studenici se brinuo kralj Stefan.
Nemanjin treći sin, Sava Nemanjić, preneo je 1207. godine mošti svoga oca iz Hilandara u Studenicu, gde su položene u već pripremljenu grobnicu. Sveti Sava je nad očevim moštima izmirio svoju zavađenu braću, Stefana i Vukana Nemanjića. Pod njegovim starateljstvom, Studenica je postala politicki, kulturni, medicinski i duhovni centar srednjovekovne Srbije. On je upravo tu napisao Studenički tipik, u kom je zadao ustrojenje monaškog života u manastiru Studenica. U njemu piše da je iguman Studenice po starešinstvu iznad igumana svih drugih manastira i da vladar nema vlast nad manastirom, več je tu samo kako bi bratstvo zaštitio od napada neprijatelja.Ovim su udareni temelji autokefalnosti buduće Srpske pravoslavne crkve. U drugom delu, žitije Svetog Simeona, ostavio je izvore o duhovnom i monaškom životu u njegovom vremenu.
Wikimedia/Djina
Unutrašnjost Bogorodične crkve
Zajedničkim ulaganjima Stefan i Vukan doveli su početkom 13. veka najbolje grčke slikare, koji su završili živopis Bogorodicine crkve oko 1207. godine. Kruna tih radova bila je već tada monumentalna freska Raspeće Hristovo, koja se nametnula kao jedno od najvećih dostignuća u srednjovekovnoj umetnosti Evrope.
Lekovita voda
Dve godine kasnije Bogorodičina crkva bila je u potpunosti završena, u celosti oslikana freskama koje su je činile jednim od najlepših hramova na svetu. Sveti Sava je sredinom druge decenije 13. veka otišao iz Studenice. Iste godine, kako beleže letopisi, iz Simeonovog sarkofaga počelo je da teče lekovita voda, uz koje se beleže još i isceljenja i druga čuda, pa Stefan Nemanja postaje Simeon Mirotočivi.
Priprata Bogorodičine crkve je zadužbina kralja Radoslava, koja je sagrađena oko 1230. godine.Studenica je uživala pažnju i drugih članova dinastije Nemanjića. Kralj Radoslav je 1245. dodao crkvi pripratu, a kralj Milutin je sagradio malu crkvu posvećenu svetim Joakimu i Ani.
Patrijarh Porfirije i episkop Irinej govorili su o nadi, vaskrsenju i pobedi vere na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save pred hiljadama vernika okupljenih u Hramu na Vračaru.
Nekada obavezan na trpezama posle nedeljne liturgije i prazničnih ručkova, ovaj jednostavan kolač vraća miris starinskih kuhinja – sočan, mekan i neodoljivo domaći desert koji osvaja na prvi zalogaj.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Na uzvišenju kod Novog Pazara nalazi se drevni hram čiji slojeviti zidovi, jedinstvena osnova i živopis pamte odricanje vladara, rađanje monaštva i kontinuitet vere duži od jednog milenijuma.
Srpska pravoslavna crkva kroz molitvu i sećanje obeležava jedno od najpotresnijih poglavlja naše istorije — trenutak kada su turski osvajači mislili da će ognjem ugasiti veru, a zapravo su probudili večnu nadu naroda u vaskrsenje slobode i duhovnog identiteta.
Na dan velikog jubileja, u Deževi podno Golije, gde su se nekada nalazili dvorovi Stefana Nemanje, služena je liturgija kao snažno podsećanje na duhovno rodno mesto pravoslavnih Srba — tamo gde se rodila svetosavska iskra koja i danas greje srpski narod.
Mnoga deca u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu nisu čula za Deževu i Miščiće. Vode ih na ekskurzije u Grčku i Tursku, a zaobilaze postojbinu Stefana Nemanje i Svetog Save, kazuje penzionisani profesor Mirko Popovac, koji svakodnevno prolazi pored ostataka Saborne crkve Nemanjića.
Patrijarh Porfirije i episkop Irinej govorili su o nadi, vaskrsenju i pobedi vere na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save pred hiljadama vernika okupljenih u Hramu na Vračaru.
Svečana akademija u hramu na Vračaru okupila je brojne vernike i zvanice, a kroz duhovnu muziku i izložbu obeleženo je 190 godina rada Bogoslovije Svetog Save.
Prvi snimak nastao spontano brzo je postao omiljen među vernicima, dok nova verzija donosi pun umetnički izraz i snažnu duhovnu poruku uoči manastirske slave.
Višednevno obeležavanje gradske slave Podgorice završeno je tradicionalnom litijom koju su predvodili mitropolit Joanikije i episkop Pajsije, uz prisustvo velikog broja vernika, sveštenstva i predstavnika javnog života.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U besedi za Nedelju četvrtu po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome kako vera čoveka ne odvaja od iskušenja, već ga kroz njih vodi ka duhovnoj pobedi.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog apostola Simeona po starom i Svetog apostola Simona Zilota po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Gospu Trsatsku, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.