"JEDAN HULIGAN BOLJI JE OD JEDNOG OVAKVOG HRIŠĆANINA"! Starac Pajsije o velikom grehu koji se u savremenom svetu retko prepoznaje
Pravoslavlje nas uči da ljubav nije ideja, već živa sila koja se pokazuje kroz odnos prema bližnjem.
Uz prisustvo arhijereja, monaha i vernog naroda, proslava je ispunjena molitvom, pesmom i podsećanjem na duhovnu zaostavštinu blaženopočivšeg episkopa Lavrentija.
Na praznik Sabora srpskih svetitelja, manastir Svetog Nikolaja Žičkog u Soko Gradu obeležio je dve decenije od svog osvećenja. Ova svetinja, koja stoji kao zadužbina blaženopočivšeg episkopa šabačkog Lavrentija, postala je središte duhovnog života, okupljajući verni narod u molitvenoj ljubavi i zajedništvu. Proslava ovog značajnog jubileja okupila je arhipastire, sveštenstvo, monaštvo i verni narod, svedočeći o neugasivom plamenu vere i ljubavi prema svetitelju Nikolaju.
Svetu arhijerejsku liturgiju predvodio je mitropolit prespansko-pelagonijski i administrator australijsko-novozelandski Petar iz Pravoslavne Ohridske Arhiepiskopije – Makedonske Pravoslavne Crkve, uz sasluženje mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija i episkopa osečkopoljskog i baranjskog Heruvima, kao i domaćina, episkopa šabačkog Jeroteja. Liturgijsko sabranje bilo je obasjano duhovnom radošću prisutnih, među kojima su bili i mati Glikerija, igumanija manastira Ćelije, kao i mnogi ktitori i vernici šabačke eparhije.
Mitropolit Fotije je u svojoj evharistijskoj besedi podsetio na uzvišenost i odgovornost hrišćanskog poziva, naglasivši da smo svi pozvani da hodimo putem svetitelja, a posebno je istakao primer svetog Nikolaja, koji je svoj život posvetio služenju Bogu i narodu.
Episkop Jerotej, domaćin proslave, izrazio je duboku zahvalnost svim prisutnima:
Mitropolit Petar, u svom obraćanju, izrazio je radost zbog zajedničkog sabranja i podsetio na istorijski trenutak za Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju – Makedonsku pravoslavnu crkvu, dobivši tomos o autokefalnosti od Srpske pravoslavne crkve, čime se obnavlja drevno jedinstvo crkava u duhu bratske ljubavi.
Nakon liturgije, u manastirskom konaku „Patrijarh Pavle“, održana je svečana akademija posvećena dvadesetogodišnjem jubileju manastira. Prikazan je dokumentarni film o uzrastanju ove svetinje, nastao trudom i ljubavlju episkopa Lavrentija. Dečji hor „Sveti Jovan Bogoslov“ iz Šapca uveličao je akademiju izvedbom pesama vladike Nikolaja, pod dirigentskom palicom profesorke Mirjane Pantelić, podsećajući sve prisutne na neprolaznu snagu molitve i pesme u životu crkve.
Ova svečanost nije samo podsećanje na dve decenije duhovne obnove, već i poziv na buduće nadahnuće, da nastavimo živeti po uzoru na svetitelje, služeći Bogu svim srcem i snagom, kao što je to činio blaženopočivši vladika Lavrentije, ostavljajući za sobom svetlu baštinu vere i ljubavi.

- Zahvaljujem svima vama koji ste se ovde danas sabrali da se pomolimo Bogu i njegovom ugodniku Svetom Nikolaju. Blagodarim pre svega Visokopreosvećenom mitropolitu Petru, koji je došao iz bratske Makedonije, iz Bitolja, gde je predavao Sveti Nikolaj Srpski. Hvala i mitropolitu Fotiju, preosvećenom Heruvimu, ocu Georgiju i sestrama iz Ćelija sa mati Glikerijom, koja nam svojim trudom pokazuje kako treba služiti Gospodu.


Posle svete liturgije koju je služio u hramu Rođenja Presvete Bogorodice, episkop šabački Jerotej uputio je vernicima nadahnutu poruku o značaju ljubavi prema bližjnjem, uz tumačenje priče o milostivom Samarjaninu i pripremi srca za radostan praznik Hristovog rođenja.
Na praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, vladika šabački Jerotej služio je liturgiju u svetinji staroj više od sedam vekova, čija istorija objedinjuje podvige svetitelja, iskušenja pod turskom vlašću i neprolaznu duhovnu snagu.
Arhijerejska liturgija i rukoproizvođenje u čin ipođakona Darka Stefanovića u hramu Svetih cara Konstantina i carice Jelene doneli su radost i duhovnu snagu, a nadahnute reči episkopa šabačkog o praštanju i ljubavi bile su podsećanje na suštinu pravoslavnog života.
Obeležena 140. godišnjica Hrama Svetog arhiđakona Stefana, uz sećanje na 220 godina od Boja na Svileuvi i 250 godina od rođenja popa Luke Lazarevića. Vernici i gosti okupili su se u svečanoj atmosferi, slaveći slavnu prošlost i očuvanje kulturnog nasleđa kroz liturgiju, pesmu i igru.
Kurdkinja iz Danilovgrada primila pravoslavlje u manastiru Ždrebaoniku, u blizini Danilovgrada.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je na mestu stradanja jasenovačkih mučenika da reč pripada molitvi, a konačna pobeda životu i Hristu vaskrslom.
U prisustvu vernika, monaštva i ruskog ambasadora, mitropolit crnogorsko-primorski govorio o Živonosnom Istočniku i zašto se čuda događaju mimo ljudske volje.
Osvetivši nove manastirske objekte, poglavar Srpske pravoslavne crkve upozorio je da bez lične želje nema susreta sa Bogom, ma koliko dar bio velik.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Georgija Ispovednika i Pobusani ponedeljak po starom kalendaru i Prepodobnog Teodora Trihina po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Agapita I, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.