Iz manastira Mileševe u prestoni grad stiže sveta ruka prvog srpskog arhiepiskopa, a ulice Beograda ispuniće se hiljadama vernika, molitvama, ikonama i pesmom – u jednom od najsvečanijih događaja u duhovnom životu naroda.
U danima kada se Beograd obasjava svetlošću praznika – Vaznesenja Gospodnjeg, srpska prestonica ne samo da obnavlja jedno od svojih najdubljih duhovnih pamćenja, već i čvrsto utvrđuje svoje mesto u molitvenom hodu koji traje vekovima. Ove godine, Spasovdanska litija, slava grada Beograda, dobiće poseban blagoslov: svetu ruku Svetog Save – našeg prosvetitelja, prvog arhiepiskopa i nebeskog zaštitnika – koja će prvi put predvoditi ovaj svečani, molitveni hod kroz prestoni grad.
Svetitelj među nama
Ruka Svetog Save, jedini deo njegovih moštiju sačuvan na tlu Srbije nakon spaljivanja na Vračaru 1594. godine, donosi se iz manastira Mileševe u Beograd 28. maja u 17.30 časova. Na svečanom dočeku ispred Vaznesenjske crkve verni će imati priliku da se poklone ovom svetom znamenju, koje više od osam vekova blagosilja srpski narod. Istog dana služiće se praznično večernje bogosluženje, kao uvod u jedan od najsvetlijih dana u duhovnom životu Beograda.
RINA
Ruka Svetog Save
Na sam praznik Spasovdan, 29. maja, patrijarh srpski Porfirije služiće svetu arhijerejsku liturgiju u Vaznesenjskoj crkvi, uz sasluženje više arhijereja i sveštenstva, pokraj svetiteljevih moštiju. U podne će uslediti čin blagosiljanja slavskih darova u Skupštini grada Beograda.
Litija – hod ljubavi i molitve
Kruna proslave Spasovdana u prestonom Beogradu jeste litija – taj tihi i moćni hod u kome duše vernih hodaju zajedno sa Crkvom kroz ulice grada. Ove godine litiju predvodi upravo Sveti Sava, svojim žezlom i svetom rukom, zajedno sa svojim duhovnim naslednikom, patrijarhom Porfirijem. Simbolično, Sveti Sava se vraća među svoj narod, ne samo kao istorijska ličnost, već kao duhovni vodič kroz vreme i iskušenja.
Litija će krenuti od raskrsnice ulica Kneza Miloša i Kralja Milana, a završiće se na Vračaru, ispred Hrama Svetog Save, upravo na mestu gde je, u ognju stradanja, njegovo telo pretvoreno u pepeo, ali je vera u njegov zagovor večno ostala da gori u narodu.
U litiji učestvuju arhijereji i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve, vojnici, žandarmi, orkestri, studenti, folklorna društva, đaci i hiljade vernih duša. To je prizor duhovne i narodne sabornosti, jedinstva u molitvi za Beograd, Srbiju i čitav svet.
RINA
Mati Paraskeva pored ruke Svetog Save koja se čuva u Mileševi
Litijska sveća vekova
Litija nije samo bogoslužbeni čin, već živa istorija. Još od vremena despota Stefana Lazarevića, kada je Beograd postao prestonica Srpske despotovine, Spasovdan se proslavlja kao gradska slava. Od 1862. godine, zaslugom mitropolita Mihaila Jovanovića, oblikovana je i današnja forma litije. Posle njenog nasilnog prekida 1947. godine, kada su učesnici kamenovani, tradicija je obnovljena tek 1992. godine, pod okriljem patrijarha Pavla. Otada, svake godine, Beograd se seća, moli i diše kao jedno.
Duhovni stub Beograda
Spasovdanska litija je više od sećanja – ona je duhovna osovina Beograda. To je čin vere, sećanja i nade. Na litijskoj zastavi iz 1938. godine stoji poruka: „Ko krsno ime slavi – onom i pomaže“. To je zavet svih onih koji hodaju u veri Svetog Save, koji znaju da se narod ne čuva samo oružjem, već i molitvom, ne samo zakonima, već i ljubavlju.
SPC
U Vaznesenjskoj crkvi ruka Svetog Save svečeno će biti dočekana u sredu, 27. maja
U danima kada zemlja ište mir, a duše traže svetlost, Beograd odgovara litijom – krsnim hodom za spasenje, pomirenje i obnovu.
Molitva koja korača
Kada se 29. maja uveče stotine sveštenika, hiljade duša i svetiteljska ruka spoje u molitvi, Beograd neće biti samo prestonica – postaće hodajući hram. I svaki kamen kojim litija prođe postaće deo priče o narodu koji pamti, veruje i ide putem Svetitelja.
Napomena: Prenošenje teksta dozvoljeno je samo uz navođenje aktivnog linka ka izvoru članka.
Tokom posete manastiru iz 13. veka, ministar kulture Nikola Selaković razgovarao je s mitropolitom Atanasijem i lokalnim rukovodstvom o rekonstrukciji Sabornog hrama i budućim zajedničkim projektima države i Eparhije mileševske.
U okviru centralnog programa manifestacije „Beogradski dani porodice“, održanog u prisustvu patrijarha srpskog i gradonačelnika Šapića, Kalemegdan je zasijao u znaku večnih vrednosti, podsećajući na snagu doma, ljubavi i odgovornosti.
Prenos moštiju Svetog Save iz Trnove, gde je bio sahranjen, u Manastir Mileševu, dogodio se za vreme vladavine kralja Vladislava 1237. godine, 19. maja po novom, a 6. maja po starom kalendaru.
Na praznik Prenosa moštiju, liturgijska svetlost obasjala je nemanjićku svetinju, dok su mitropolit Atanasije i episkop Nektarije uputili snažne poruke o veri, jedinstvu i nadi.
U besedi za ponedeljak Svetle sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako se žalost Hristovih učenika preobražava u radost tek kada se Isus pokaže kao pobednik smrti i Živi Gospod.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Vaskršnji (Svetli) ponedeljak po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog pape Martina I, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U hramovima širom SAD, uz vaskršnje liturgije, stotine katekumena primile su krštenje i prvi put pristupile pričešću, dok je episkop Čikaga i Srednjeg Zapada poručio da pravi put tek počinje i da se vera potvrđuje životom.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Uz svetu relikviju — levu ruku Svetog Save i blagoslov patrijarha Porfirija, Spasovdanska litija obasjala je srce Beograda. Na čelu povorke je i heroj sa Dunava – alas koji je spasao 33 života, a sada nosi Časni krst kroz molitveni hod prestoničkim ulicama.
Uz molitve hiljada vernika i prisustvo patrijarha Porfirija, prestoni grad je dočekao jedini sačuvani deo moštiju Svetog Save. Ruka prvog arhiepiskopa srpskog predvodiće ovogodišnju Spasovdansku litiju kroz srce glavnog grada.
Vernici u Srbiji ponovo imaju priliku da se poklone i celivaju čudotvornu ikonu Majke Božje koja od 13. veka i njenog prvog čuda u šumi Kurska ostaje simbol nade i zaštite.
U manastiru Draganac u Kosovskom Pomoravlju, dvojica pripadnika američkog KFOR-a iz baze Bondsteel primila su svetu tajnu krštenja u bogosluženju koje je služeno na engleskom jeziku.
U tišini manastira i među vernicima koji su slušali svaku reč, patrijarh je govorio o strahu koji prati svakog čoveka, o granicama ljudske moći i o pobedi koja se ne objašnjava teorijom, već verom i ličnim iskustvom vaskrsenja.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Mitropolit mileševski pod svetlošću Belog Anđela govori o Vaskrsu kao sili koja ulazi u tamu ljudskog postojanja, razbija strah od smrti i poziva čoveka da postane učesnik i svedok nove, pobedonosne stvarnosti.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Blagodatni oganj prenet specijalnim letom u Beograd, vernici u molitvenoj tišini pale sveće, episkop toplički Petar služiće ponoćnu vaskršnju liturgiju u najvećem srpskom hramu.
U manastiru Draganac u Kosovskom Pomoravlju, dvojica pripadnika američkog KFOR-a iz baze Bondsteel primila su svetu tajnu krštenja u bogosluženju koje je služeno na engleskom jeziku.
Mitropolit mileševski pod svetlošću Belog Anđela govori o Vaskrsu kao sili koja ulazi u tamu ljudskog postojanja, razbija strah od smrti i poziva čoveka da postane učesnik i svedok nove, pobedonosne stvarnosti.
Od odlaska na groblje, rada i suza do ispovesti i porodičnih odluka – jereji Pravoslavne crkve otkrivaju gde prestaje tradicija, a počinju zablude koje se iz godine u godinu prenose kao pravilo.