Uz svetu relikviju — levu ruku Svetog Save i blagoslov patrijarha Porfirija, Spasovdanska litija obasjala je srce Beograda. Na čelu povorke je i heroj sa Dunava – alas koji je spasao 33 života, a sada nosi Časni krst kroz molitveni hod prestoničkim ulicama.
Na Spasovdan, krsnu slavu Beograda, srpska prestonica ponovo pulsira u ritmu molitve i svetlosti. Spasovdanska litija, sveta povorka naroda Božijeg, koja od 1862. godine, sa prekidom u vreme bezbožja, prošla je ulicama grada kao živa liturgija pod vedrim nebom.
I ove godine, stotine sveštenika, monaha, vernika i hiljade građana sabrali su se ispred Vaznesenjske crkve, odakle je, tačno u 19 časova, povorka pošla u molitveni hod ljubavi i vere, predvođena Patrijarhom srpskim Porfirijem.
ST/Dragan Kadić
Patriajrh srpski Porfirije
Na čelu ovogodišnje litije nalazi se najveća svetinja našeg naroda - leva ruka Svetog Save, jedini sačuvani deo njegovih svetih moštiju, koju su vernici dočekali sa suzama u očima i molitvom u srcu. Sa tom neprolaznom relikvijom srpske svetosavske duhovnosti, korača i njegov naslednik na tronu - patrijarh srpski Porfirije, kao znak neprekinute veze između Svetog Save i Srpske pravoslavne crkve kroz vekove.
Uz njih, Časni krst Gospodnji nosi izabrani vernik — Renato Grbić, skromni beogradski alas, heroj sa Dunava koji je, daleko od kamera i slave, iz mutnih voda spasao čak trideset tri ljudska života. Patrijarh Porfirije lično mu je, uz blagoslov, poverio tu svetu čast. Danas, dok hodi ulicama Beograda, on nosi ne samo krst, već i svedočanstvo hrišćanske ljubavi u praksi.
Litija se kretala trasom koja obuhvata centralne gradske ulice: Kneza Miloša, Kralja Milana i Trg Slavija, gde je patrijarh srpski Porfirije pročitao sveto Jevanđelje i uzneo molitve za mir, slogu i napredak prestonog grada i naroda.
Spasovdan kao krsna slava Beograda sećanje je na 1403. godinu, kada je despot Stefan Lazarević proglasio Beograd prestonicom Srbije, ali i duhovnom prestonicom naroda Svetog Save. I danas, ovaj hod pokazuje da Beograd diše verom, a da njegova snaga ne leži u zidovima, već u zajedništvu ljudi sabranih oko Jevanđelja.
Dok je litija išla ka Hramu Svetog Save, ulice su bile ispunjene tihom molitvom, dečjim glasovima, ikonama, kandilima, mirisom tamjana i zvucima crkvenih pesama. Grad je hodio ka Nebu, baš kao što se Gospod, na ovaj dan, uzneo u slavi — ostavivši vernicima nadu, zadatak i obećanje: „Ja sam s vama u sve dane, do svršetka veka.”
Iz manastira Mileševe u prestoni grad stiže sveta ruka prvog srpskog arhiepiskopa, a ulice Beograda ispuniće se hiljadama vernika, molitvama, ikonama i pesmom – u jednom od najsvečanijih događaja u duhovnom životu naroda.
Uz molitve hiljada vernika i prisustvo patrijarha Porfirija, prestoni grad je dočekao jedini sačuvani deo moštiju Svetog Save. Ruka prvog arhiepiskopa srpskog predvodiće ovogodišnju Spasovdansku litiju kroz srce glavnog grada.
Poznati beogradski alas Renato Grbić biće na čelu Spasovdanske litije povodom slave prestonice, a poglavar Srpske pravoslavne crkve lično mu je dao blagoslov za ovu svetu dužnost.
Reči iz sure Gafir (ajeti 14–17) podsećaju da iskrena molitva ne poznaje ljudske sudove, da je Božiji autoritet iznad svega i da će Sudnji dan ogoliti svaku istinu.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Nakon teksta objavljenog u „Vijestima”, Mitropolija je javno demantovala navode i ukazala na pogrešno tumačenje izjava sveštenika i — kako ističu — „sračunate neistine” koje se o Crkvi plasiraju.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Vernici u Srbiji ponovo imaju priliku da se poklone i celivaju čudotvornu ikonu Majke Božje koja od 13. veka i njenog prvog čuda u šumi Kurska ostaje simbol nade i zaštite.
Pod vođstvom patrijarha Porfirija, hiljade vernika proslavilo je Spasovdan krsnim hodom od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save, noseći mošti Svetog Justina Ćelijskog i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice “Znamenje” u molitvi za mir i blagostanje.
U novosadskom Sabornom hramu, episkop bački Irinej, služio je arhijerejsku liturgiju uz sasluženje arhijereja SPC, koja je krunisana svečanom litijom u porti crkve i činom osvećenjem ovogodišnje letine, osvetljavajući praznik Vaznesenja Gospodnjeg u srcima vernika.
U molitvenom zajedništvu sa visokim crkvenim dostojanstvenicima i vernim narodom, svečanost je obeležena bogosluženjem, ophodom oko hrama, parastosom žrtvama iz 1941. godine i blagoslovom slavskih darova.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Nakon teksta objavljenog u „Vijestima”, Mitropolija je javno demantovala navode i ukazala na pogrešno tumačenje izjava sveštenika i — kako ističu — „sračunate neistine” koje se o Crkvi plasiraju.
Predsednik Patrijaršijske komisije Ruske pravoslavne crkve za pitanja porodice, zaštite materinstva i dece ističe da krst nije samo ukras – on je znak pobede Hrista nad smrću, predanja Bogu i put ka duhovnom oslobađanju.
Na prazničnoj liturgiji u hramu Pokrova Presvete Bogorodice, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je vernike da svoj život utemelje na Hristu i u molitvi pronađu snagu i mir.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“