“SVAKA POBEDA I JUNAŠTVO NAŠIH PREDAKA TUMAČILI SU SE U SVETLU KOSOVSKOG ZAVETA”: Sećajući se zaboravljenih heroja, mitropolit Joanikije poslao snažnu poruku
U Cetinjskom manastiru služena je sveta liturgija i pomen junacima Vučedolske bitke, uz snažne duhovne poruke mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija o značaju molitve, slobode, jedinstva i kosovskog zaveta.
Na praznik Svetog sveštenomučenika Atinogena 29. jula 2025. mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije služio je svetu liturgiju u Cetinjskom manastiru i tom prilikom odao pomen junacima Vučedolske bitke iz 1876. godine. Ovaj liturgijski čin bio je duboko prožet duhovnim sećanjem, narodnim dostojanstvom i snažnim porukama o jedinstvu, veri i žrtvi, koje i danas odjekuju sa istorijskog prostora Vučjeg dola.
Božja volja i jednodušnost naroda
Govoreći o veličanstvenoj pobedi crnogorsko-hercegovačke vojske nad daleko brojnijom turskom silom, mitropolit Joanikije istakao je da se ne može govoriti samo o ljudskoj hrabrosti, već pre svega o sili Božje milosti:
– Bog je dao čestitom knezu da izvojuje slavnu i veliku pobedu na Vučjem dolu. Prosto je neverovatno, kad uporedimo podatke ratnih rezultata s jedne i s druge strane, kako je mala crnogorsko-hercegovačka vojska, nedovoljno opremljena, nedovoljno obučena, mogla dočekati, ali još više – kako je mogla pobediti veliku tursku silu koju su predvodile trojica paša.
On je dodao da se milost Božja izlila na junake upravo zbog njihove jednodušnosti, spremnosti na žrtvu i vere u slobodu:
– Nije bilo podele među njima kao što ih danas ima. To je bio jedan narod, jedan jezik, jedna vera, jedno isto opredeljenje – za slobodu, za otadžbinu.
Slava svetitelju, a ne datumu
U pravoslavnom duhu, mitropolit Joanikije ukazao je na duboku povezanost između slavne pobede i liturgijskog praznovanja svetitelja:
– Proslava Vučedolske bitke u našoj Crkvi i narodu se uvek vezivala za praznik Svetog sveštenomučenika Atinogena. Zaista veličanstvena pobeda, ali tu nije odlučivala samo hrabrost, koja nije bila sporna, nego ponajviše Božja milost. Ta Božja milost se izlila na junake ne samo zbog njihove hrabrosti, nego i zbog njihove jednodušnosti, njihove spremnosti na žrtvu, njihove spremnosti da se bore za slobodu do smrti. Očigledno da se Božja milost izlila molitvama Svetoga sveštenomučenika Atinogena, i zato proslavu Vučedolske bitke uvek smo vezivali za sveca, a ne za datum.
Wikipedia
Prikaz Vučedolske bitke na crtežu
Knjaz Nikola – vojskovođa i bogobojažljivi knez
Mitropolit Joanikije nije propustio da se seti i samog vođe pobede – knjaza Nikole Petrovića, ističući njegovu pobožnost i zahvalnost Bogu:
– Knjaz Nikola je sagradio Saborni hram Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću za pokoj duša svih junaka koji su izginuli na hercegovačkom ratištu. Knjaz Nikola sa svojom vojskom je oslobodio veliki deo Hercegovine i proširio Crnu Goru, ali je njegov dalji pohod za oslobođenje i ostatka Hercegovine od turskog ropstva zaustavila Austrougarska, pripretivši da će, ako nastavi dalje od Nevesinja, gde je bio stigao, osim sa turskom vojskom imati problem i sa austrougarskom vojskom.
U jednom od najsnažnijih trenutaka govora, mitropolit je preneo reči samog knjaza izgovorene nakon pobede:
– Kada je video da mu je Bog dao pobedu i kada je nagrnula turska vojska da beži put Bileće sa Vučjega dola, samo je zablagodario Bogu: Slava ti, Bože, i Sveti Vasilije Ostroški!
Cetinje – mesto radosti i zavetnog pamćenja
Mitropolit Joanikije istakao je da je upravo na Cetinju pobeda dočekana s najvećom radošću:
– Najviše radosti i slavlja zbog pobede crnogorske vojske na Vučjem dolu bilo je na Cetinju. Govorilo se da je pobeda na Vučjem dolu lek naših kosovskih rana. Svaka bitka, svaka pobeda i svako junaštvo naših predaka tumačili su se baš u svetlu kosovskog zaveta i kosovskog opredeljenja. To je tako bilo i mi želimo da sačuvamo pamćenje i tradiciju. Nećemo da je brišemo.
Kosovo kao ključ razumevanja svake borbe
Ove reči ukazuju da se kroz vekove, pa i danas, slobodarska borba ne odvaja od duhovnog identiteta naroda, niti se odseca od korena zavetnog pamćenja. Za mitropolita Joanikija, kosovski zavet ostaje stožer istorijskog i duhovnog tumačenja narodne borbe:
– To je tako bilo i mi želimo da sačuvamo pamćenje i tradiciju. Nećemo da je brišemo – poručio je još jednom snažno.
Liturgija i pomen u Cetinjskom manastiru nisu bili samo verski čin, već i snažno podsećanje na to koliko su vera, jedinstvo i zavet sa Bogom utkali put slobodi. Mitropolit Joanikije podsetio je sve prisutne – i ceo pravoslavni narod – da se veličina jedne pobede ne meri brojevima, već žrtvom, jednodušnošću i blagoslovom Svetitelja. Vučedolska bitka je tako i danas svetionik narodne snage, ali pre svega – svedočanstvo neugasive Božje milosti.
Na obeležavanju 150 godina Nevesinjske puške odzvanjale su reči o veri koja oslobađa, o ljubavi jačoj od smrti i jedinstvu naroda bez kog nema istinske slobode.
Istakao značaj praznika Sabora bestelesnih sila okupljenih oko Svetoga arhanđela Gavrila, blagovesnika Blage vesti o rođenju Sina Božjega i spasitelja našeg Isusa Hrista.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Na praznik Svetih apostola Petra i Pavla, Cetinjski manastir bio je ispunjen molitvom i suzama radosnicama dok je mitropolit Joanikije služio Liturgiju i rukopoložio novog jerođakona pred okupljenim narodom.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
Na odanije praznika Uspenja Presvete Bogorodice proslavljena je četvrta godišnjica od njegovog ustoličenja, a mitropolit je poručio da će temelj njegovog služenja ostati jevanđelska reč, bratsko pomirenje i posvećenost deci i omladini.
U Episkopskoj biblioteci promovisana je knjiga dr Milene N. Martinović o rukopisnim knjigama iz Cetinjskog manastira – svedočanstvo o bogatoj duhovnoj i kulturnoj baštini, koje već vekovima odoleva zaboravu.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U prisustvu sveštenstva, majstora i meštana završen važan korak u izgradnji crkve, a poruke vladike ukazale na značaj istrajnosti, vere i dela koja, kako je naglasio, imaju trajnu vrednost i ne prolaze s vremenom.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.