SUZE I MUK U DONJOJ MORAČI: Vladika Pajsije služio opelo bratu mitropolita Amfilohija
Dan nakon svoje krsne slave, Dobrija Radović je sahranjen na groblju u Barama Radovića.
U besedi, vladika Pajsije podsetio je da vera ne nastaje u udobnosti, već u istrajnosti, odricanju i ličnoj odgovornosti pred Bogom.
Na kamenitom obodu nekadašnje Lješanske nahije, na prostoru koji ne nudi lako uporište za život, već traži istrajnost, trpljenje i snagu, praznik Svetog Mardarija Lješansko-Libertivilskog i Sveameričkog proslavljen je tiho, sabrano i dostojanstveno, onako kako dolikuje svetitelju čiji je život bio neprekidno putovanje, ali i neprestano svedočenje vere. U njegovom rodnom Kornetu, u hramu Svetog Đorđa, okupio se verni narod da praznik ne obeleži samo sećanjem, već živim liturgijskim iskustvom.
Libertivilski. Svetu arhijerejsku liturgiju služio je episkop dioklijski Pajsije, upravo u crkvi u kojoj je Sveti Mardarije Libertvilski kršten. Ta činjenica, snažna sama po sebi, dala je posebnu težinu prazniku: Liturgija je služena na mestu početka jednog života koji je prerastao lokalne granice i postao deo sabornog pamćenja Crkve.
U besedi nakon Liturgije, vladika Pajsije podsetio je da svetitelji ne niču u udobnosti, već na mestima iskušenja i odricanja.
- Oštri kamen sa kojeg je potekao Sveti Mardarije bio je plodno tlo za rađanje junaka i svetitelja Božjih. Jer svi su oni svetitelji koji su zablistali na ovom prostoru, nenašavši mesta da puste svoje žile u zemlji, te su svoje žile okrenuli ka nebu i, umesto zemaljske hrane i zemaljskog pića, napajali se nebeskim sokovima i nebeskom hranom. Među tim poslednjima koje pomenuh jeste svakako Sveti otac naš Mardarije Lješanski i episkop američko-kanadski, koji se ovde rodio i krstio baš u ovoj crkvi, u kojoj smo mi danas služili svetu službu i pomolili se Bogu i Svetom Mardariju - kazao je vladika Pajsije.
Njegove reči nisu bile istorijski podsetnik, već tumačenje duhovne geografije jednog svetiteljskog puta. Od Korneta, preko Cetinja i Rusije, pa sve do Amerike, Sveti Mardarije nosio je istu poruku, bez prilagođavanja i kompromisa, što je, kako je naglašeno, ostalo njegovo najdublje nasledstvo.
- Od Korneta, preko Cetinja i Rusije, do Amerike, svuda je propovedao i rečju i delom svedočio ime Hristovo i Jevanđelje Božje. Podigao je prelep manastir našem ocu Savi, prvom arhiepiskopu srpskom, ali je zidao i onaj duhovni hram od onih ljudi koje je tamo našao. Učio ih je da bez vere Hristove nema života ni ovde, ni posle ovog života, a da sa verom u Hrista mi živimo pravi život i ovde, a kasnije taj isti život nastavljamo u večnosti sa Hristom i sa precima našim - poručio je episkop Pajsije.
Beseda se završila molitvenim prizivom koji je sabrao lično, narodno i crkveno iskustvo u jednu celinu.
- Pomolimo se Svetom Mardariju da on ojača našu veru i ljubav prema Bogu, bližnjima, otadžbini, a pre svega prema zapovestima Božjim. Neka Božje zapovesti ljubimo i ispunjavamo svom dušom i svim srcem svojim. Ako to budemo činili, onda će Bog i Njegova Presveta Bogomajka i svi sveti biti u pomoći da nas rukovode i čuvaju. Danas smo se i pomolili za pokoj duša njegovih čestitih roditelja Petra i Jele, da Bog njih u naručju svom upokoji, a svima vama neka daruje zdravlje i spasenje i svaki Božji blagoslov - besedio je vladika Pajsije.
Praznik u Kornetu protekao je bez spoljašnje raskoši, ali sa unutrašnjom punoćom. Na mestu gde je Sveti Mardarije načinio prve korake vere, Crkva je još jednom potvrdila da svetost ne pripada prošlosti, već da se prepoznaje po tragu koji ostavlja u ljudima, u zajednici i u molitvi koja traje i kada se svetla ugase.
Dan nakon svoje krsne slave, Dobrija Radović je sahranjen na groblju u Barama Radovića.
Meštani su jubilej obeležili svetom liturgijom, parastosom ruskim borcima i promocijom knjige koja čuva sećanje na srpske sveštenike i misionare koji su oblikovali duhovni život njihovog kraja.
Vernici, arhijereji, profesori i đaci okupili su se u crkvi Svetog Save kako bi zajedno proslavili četvrt veka škole koja oblikuje buduće pastire Hristove, uz poruke o veri, životu i službi Dobrog Pastira.
Od dečaka koji je tragao za Bogom do episkopa čije su mošti ostale netruležne - život ovog svetitelja spojio je Studenicu, Rusiju, Čikago i Libertvil, ostavljajući srpskom narodu u Americi duhovno uporište koje traje do danas.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
Arhijerejska liturgija, litija oko crkve Svete Trojice i molitveno jedinstvo monaštva, sveštenstva i vernog naroda obeležili su hramovnu slavu Donjeg Ostroga, uz poruku o prisustvu i delovanju Svetog Duha u Crkvi.
Na opelu bivšeg košarkaša Mornara, pionira ovog sporta u Baru i uzornog hrišćanina, jeromonah Rafailo i vladika Pajsije govorili su o njegovoj veri, ljubavi prema porodici i neugasloj svetlosti koju je ostavio u zajednici.
U svetinji kod Budve obavljen redak čin – sedam rasofora primilo je malu shimu na praznik Svetog apostola Matije.
Patrijarh srpski služio svetu Liturgiju u Mirijevu na praznik Svetog Pantelejmona i besedio o veri, molitvi „Gospode, pomiluj“ i čovekovom odnosu prema Bogu.
Manastir obeležava 540 godina od osnivanja, 270 godina od osvećenja hrama i dve decenije od obnove monaškog života, uz podsećanje na njegovu veliku duhovnu i kulturnu ulogu kroz istoriju.
Mitropolit šumadijski je na hramovnoj slavi govorio o liturgiji kao najvećem izrazu blagodarnosti Bogu i upozorio da bez smirenja ni Božji darovi ne mogu čoveku doneti istinsku korist.
U Beogradu se okupilo više od 400 učesnika kampa „Srbija te zove“, a susret sa poglavarom SPC protekao je uz razgovor o poreklu, Svetom Savi, ljubavi prema bližnjem i veri.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
Posebnu umetničku vrednost predstavlja ikonostas od orahovog drveta, izrađen 1833. godine.
Dok se sa roditeljima pripremaju za odlazak kod kumova na slavu, Stefan i Uroš kreću u potragu za tajnom koja vodi do najvećeg blaga.
Manastir obeležava 540 godina od osnivanja, 270 godina od osvećenja hrama i dve decenije od obnove monaškog života, uz podsećanje na njegovu veliku duhovnu i kulturnu ulogu kroz istoriju.
Umesto mlevenog mesa, koriste se sočni komadi svinjetine i mnogo crnog luka, a završni korak receptu daje poseban ukus.
Protojerej Mihail Bregvadze tvrdi da je odluka povezana sa okolnostima smrti, dok majka pokojnice odbacuje njegove navode i traži da se ne iznose nepotvrđene tvrdnje o ovoj porodičnoj tragediji.