Rukopoloženje Duška Perića i beseda vladike Isihija o slobodi, pokajanju i Božjoj ljubavi učinili su liturgiju događajem koji povezuje grad i Crkvu
Valjevo je ove nedelje disalo jednim, tihim, ali snažnim ritmom – ritmom liturgijskog sabranja koje ne ostaje zatvoreno u zidovima hrama, već se preliva u život grada i njegove Crkve.
U Nedelju bludnog sina, hram Pokrova Presvete Bogorodice bio je mesto susreta molitve, reči i događaja koji se pamte. Svetu liturgiju služio je episkop valjevski Isihije, uz sasluženje više sveštenoslužitelja, dok su pojanje pevnice i horova „Hadži Ruvim“ i „Emanuil“ davali bogosluženju onu svečanu, ali nenametljivu punoću.
Foto: Eparhija valjevska
Doček vladile valljevskog ispred Pokrovskog hrama u Valjevu
Rukopoloženje koje je oduševilo vernike
Posebnu radost ovom sabranju donelo je rukopoloženje Duška Perića u čin sveštenika. Sabrat Pokrovske crkve i nastavnik veronauke, otac Duško, primio je svešteničku službu pred narodom koji ga poznaje, u hramu u kome je već ukorenjen. Takvi trenuci podsećaju da sveštenstvo nije poziv izdvojen od zajednice, već služenje koje iz nje izrasta i njoj se vraća. Grad na Kolubari tog dana dobio je novog sveštenika, ali i još jedno vidljivo svedočanstvo da Crkva živi kroz konkretne ljude, sa njihovim darovima i odgovornostima.
U liturgijskoj besedi, vladika Isihije je, tumačeći jevanđeljsku priču o bludnom sinu, govorio o slobodi kao velikom daru koji u sebi nosi i ozbiljnu opomenu. Sloboda, kako je istakao, može čoveka uzdići, ali i udaljiti od Boga ukoliko se zloupotrebi. Put povratka, naglasio je episkop, vodi kroz pokajanje – ne kao puku emociju krivice, već kao svesni povratak u sinovsko dostojanstvo, u odnos ljubavi prema Ocu, koji je slobodan i bezuslovan.
Posebno je bila snažna opomena upućena kroz lik starijeg sina iz jevanđeljske priče. Vladika je ukazao na opasnost „pravednog“ života koji ostaje bez poverenja u Božju ljubav i bez radosti zbog spasenja drugoga. Takva pravednost, lišena radosti i saosećanja, lako se pretvara u teret, kako za onoga koji je nosi, tako i za zajednicu u kojoj živi.
Priprema za Veliki post kroz pokajanje i obnovu
Podsećajući da predstoji Veliki post, episkop Isihije je pozvao vernike da to vreme ne shvate formalno, već kao priliku za istinsko pokajanje, smirenje i obnovu zajednice sa Bogom. Reči su zvučale kao tiho, ali jasno usmerenje: post nije bekstvo od sveta, već povratak suštini odnosa sa Bogom i ljudima.
Liturgija u gradu na Kolubari tog dana bila je više od nedeljnog bogosluženja. Bila je svedočanstvo da Crkva ne prestaje da rađa nove služitelje, da podseća na odgovornost slobode i da, uprkos svim iskušenjima, neumorno poziva na povratak Ocu. Grad na Kolubari, sa novim sveštenikom i starom, neiscrpnom porukom Jevanđelja, načinio je još jedan korak u tom tihom, ali postojanom hodu vere.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Tokom liturgije u hramu Svete Trojice, mitropolit mileševski je poručio vernicima da je radost povratka u Božji dom veća od svakog prestupa i da nas Hristovo vaskrsenje vodi kroz životne izazove.
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Na opelu protojereju-stavroforu Tomi Pavloviću, koji je decenijama služio u valjevskim hramovima, vernici su sa tugom i zahvalnošću svedočili o njegovoj dobroti, blagosti i osmehu koji je svima donosio mir i nadu u život večni.
Kako podvizi kosovskih mučenika i pouke Jevanđelja i danas osvetljavaju put u trenucima iskušenja i pozivaju na nepokolebljivu odanost i unutrašnju snagu.
Uz podršku Eparhije timočke i domaćina iz Grčke, porodice su devet dana uživale na obalama Egejskog mora, obilazile svetinje Olimpijske regije i iz Soluna ponele uspomene koje će dugo pamtiti.
Nakon pomena postradalima na Kosovu polju i vojnicima sa Sočanskog fronta, episkop je govorio o smislu sećanja na junake, ljubavi prema bližnjima i značaju očuvanja svetinja za buduće naraštaje.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kada je mali Vukan odlučio da pomogne čoveku kome je pomoć bila potrebna, nije ni slutio da će njegovo delo pokrenuti stari zvonik i promeniti srca svih ljudi oko njega.
Svetiteljka je govorila o vremenu velikih nevolja, mogućem svetskom ratu i moralnom posrnuću ljudi, ali je njena najvažnija poruka bila da se čovek spasava ljubavlju, smirenjem, trpljenjem i čvrstom verom u Boga.
Društvene mreže, pa i neki sajtovi, puni su „pravila“ koja se predstavljaju kao pravoslavna tradicija. Otkud toliko zabrana, zašto ih ljudi prihvataju kao istinu i šta zapravo poručuje Crkva o postu, praznicima i hrani?
Nešad Durmić iz susednog sela podržao je podizanje pravoslavne crkve brvnare u Priboju, a njegov gest postao je primer dobrosusedstva, poštovanja i pomoći koja prevazilazi verske razlike.