Rukopoloženje Duška Perića i beseda vladike Isihija o slobodi, pokajanju i Božjoj ljubavi učinili su liturgiju događajem koji povezuje grad i Crkvu
Valjevo je ove nedelje disalo jednim, tihim, ali snažnim ritmom – ritmom liturgijskog sabranja koje ne ostaje zatvoreno u zidovima hrama, već se preliva u život grada i njegove Crkve.
U Nedelju bludnog sina, hram Pokrova Presvete Bogorodice bio je mesto susreta molitve, reči i događaja koji se pamte. Svetu liturgiju služio je episkop valjevski Isihije, uz sasluženje više sveštenoslužitelja, dok su pojanje pevnice i horova „Hadži Ruvim“ i „Emanuil“ davali bogosluženju onu svečanu, ali nenametljivu punoću.
Foto: Eparhija valjevska
Doček vladile valljevskog ispred Pokrovskog hrama u Valjevu
Rukopoloženje koje je oduševilo vernike
Posebnu radost ovom sabranju donelo je rukopoloženje Duška Perića u čin sveštenika. Sabrat Pokrovske crkve i nastavnik veronauke, otac Duško, primio je svešteničku službu pred narodom koji ga poznaje, u hramu u kome je već ukorenjen. Takvi trenuci podsećaju da sveštenstvo nije poziv izdvojen od zajednice, već služenje koje iz nje izrasta i njoj se vraća. Grad na Kolubari tog dana dobio je novog sveštenika, ali i još jedno vidljivo svedočanstvo da Crkva živi kroz konkretne ljude, sa njihovim darovima i odgovornostima.
U liturgijskoj besedi, vladika Isihije je, tumačeći jevanđeljsku priču o bludnom sinu, govorio o slobodi kao velikom daru koji u sebi nosi i ozbiljnu opomenu. Sloboda, kako je istakao, može čoveka uzdići, ali i udaljiti od Boga ukoliko se zloupotrebi. Put povratka, naglasio je episkop, vodi kroz pokajanje – ne kao puku emociju krivice, već kao svesni povratak u sinovsko dostojanstvo, u odnos ljubavi prema Ocu, koji je slobodan i bezuslovan.
Posebno je bila snažna opomena upućena kroz lik starijeg sina iz jevanđeljske priče. Vladika je ukazao na opasnost „pravednog“ života koji ostaje bez poverenja u Božju ljubav i bez radosti zbog spasenja drugoga. Takva pravednost, lišena radosti i saosećanja, lako se pretvara u teret, kako za onoga koji je nosi, tako i za zajednicu u kojoj živi.
Priprema za Veliki post kroz pokajanje i obnovu
Podsećajući da predstoji Veliki post, episkop Isihije je pozvao vernike da to vreme ne shvate formalno, već kao priliku za istinsko pokajanje, smirenje i obnovu zajednice sa Bogom. Reči su zvučale kao tiho, ali jasno usmerenje: post nije bekstvo od sveta, već povratak suštini odnosa sa Bogom i ljudima.
Liturgija u gradu na Kolubari tog dana bila je više od nedeljnog bogosluženja. Bila je svedočanstvo da Crkva ne prestaje da rađa nove služitelje, da podseća na odgovornost slobode i da, uprkos svim iskušenjima, neumorno poziva na povratak Ocu. Grad na Kolubari, sa novim sveštenikom i starom, neiscrpnom porukom Jevanđelja, načinio je još jedan korak u tom tihom, ali postojanom hodu vere.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Tokom liturgije u hramu Svete Trojice, mitropolit mileševski je poručio vernicima da je radost povratka u Božji dom veća od svakog prestupa i da nas Hristovo vaskrsenje vodi kroz životne izazove.
Patrijarh se, zajedno sa prisutnima, pomolio za boljitak naroda, kako bi svi bili u milosti Božijoj. Tom prilikom on je pozvao vernike da se pomole za dušu preminulog protojereja-stavrofora Vojislava Bilbije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Na liturgiji u hramu Svetog Dimitrija poglavar SPC govorio o slabosti čoveka, snazi poverenja i putu koji ostaje otvoren za svakoga, dok je rukopoloženje novog đakona dalo događaju posebnu težinu i simboliku novog početka.
Patrijarh se, zajedno sa prisutnima, pomolio za boljitak naroda, kako bi svi bili u milosti Božijoj. Tom prilikom on je pozvao vernike da se pomole za dušu preminulog protojereja-stavrofora Vojislava Bilbije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.