Rukopoloženje Duška Perića i beseda vladike Isihija o slobodi, pokajanju i Božjoj ljubavi učinili su liturgiju događajem koji povezuje grad i Crkvu
Valjevo je ove nedelje disalo jednim, tihim, ali snažnim ritmom – ritmom liturgijskog sabranja koje ne ostaje zatvoreno u zidovima hrama, već se preliva u život grada i njegove Crkve.
U Nedelju bludnog sina, hram Pokrova Presvete Bogorodice bio je mesto susreta molitve, reči i događaja koji se pamte. Svetu liturgiju služio je episkop valjevski Isihije, uz sasluženje više sveštenoslužitelja, dok su pojanje pevnice i horova „Hadži Ruvim“ i „Emanuil“ davali bogosluženju onu svečanu, ali nenametljivu punoću.
Foto: Eparhija valjevska
Doček vladile valljevskog ispred Pokrovskog hrama u Valjevu
Rukopoloženje koje je oduševilo vernike
Posebnu radost ovom sabranju donelo je rukopoloženje Duška Perića u čin sveštenika. Sabrat Pokrovske crkve i nastavnik veronauke, otac Duško, primio je svešteničku službu pred narodom koji ga poznaje, u hramu u kome je već ukorenjen. Takvi trenuci podsećaju da sveštenstvo nije poziv izdvojen od zajednice, već služenje koje iz nje izrasta i njoj se vraća. Grad na Kolubari tog dana dobio je novog sveštenika, ali i još jedno vidljivo svedočanstvo da Crkva živi kroz konkretne ljude, sa njihovim darovima i odgovornostima.
U liturgijskoj besedi, vladika Isihije je, tumačeći jevanđeljsku priču o bludnom sinu, govorio o slobodi kao velikom daru koji u sebi nosi i ozbiljnu opomenu. Sloboda, kako je istakao, može čoveka uzdići, ali i udaljiti od Boga ukoliko se zloupotrebi. Put povratka, naglasio je episkop, vodi kroz pokajanje – ne kao puku emociju krivice, već kao svesni povratak u sinovsko dostojanstvo, u odnos ljubavi prema Ocu, koji je slobodan i bezuslovan.
Posebno je bila snažna opomena upućena kroz lik starijeg sina iz jevanđeljske priče. Vladika je ukazao na opasnost „pravednog“ života koji ostaje bez poverenja u Božju ljubav i bez radosti zbog spasenja drugoga. Takva pravednost, lišena radosti i saosećanja, lako se pretvara u teret, kako za onoga koji je nosi, tako i za zajednicu u kojoj živi.
Priprema za Veliki post kroz pokajanje i obnovu
Podsećajući da predstoji Veliki post, episkop Isihije je pozvao vernike da to vreme ne shvate formalno, već kao priliku za istinsko pokajanje, smirenje i obnovu zajednice sa Bogom. Reči su zvučale kao tiho, ali jasno usmerenje: post nije bekstvo od sveta, već povratak suštini odnosa sa Bogom i ljudima.
Liturgija u gradu na Kolubari tog dana bila je više od nedeljnog bogosluženja. Bila je svedočanstvo da Crkva ne prestaje da rađa nove služitelje, da podseća na odgovornost slobode i da, uprkos svim iskušenjima, neumorno poziva na povratak Ocu. Grad na Kolubari, sa novim sveštenikom i starom, neiscrpnom porukom Jevanđelja, načinio je još jedan korak u tom tihom, ali postojanom hodu vere.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Tokom liturgije u hramu Svete Trojice, mitropolit mileševski je poručio vernicima da je radost povratka u Božji dom veća od svakog prestupa i da nas Hristovo vaskrsenje vodi kroz životne izazove.
Prema tumačenju Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, Apostol Pavle ne govori o simbolici, već o stvarnom stanju čoveka koji bez Hristove svetlosti ostaje “bez života”.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog apostola Jakova Zevedejevog po starom i Svetu mučenicu Glikeriju po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Blažene Djevice Marije Fatimske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U vremenu kada se tuđi život sve češće posmatra kroz osuđujuću prizmu, staro pravilo iz pravoslavne duhovne tradicije podseća da brz sud ne govori o drugima koliko o stanju onoga ko sudi.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Na opelu protojereju-stavroforu Tomi Pavloviću, koji je decenijama služio u valjevskim hramovima, vernici su sa tugom i zahvalnošću svedočili o njegovoj dobroti, blagosti i osmehu koji je svima donosio mir i nadu u život večni.
Kako podvizi kosovskih mučenika i pouke Jevanđelja i danas osvetljavaju put u trenucima iskušenja i pozivaju na nepokolebljivu odanost i unutrašnju snagu.
U prestonicu stižu relikvije neprocenjive vrednosti, vezane za Svetog Savu i najdublje slojeve srpske tradicije, uoči izložbe koja će trajati do sredine leta i koja se već najavljuje kao događaj koji prevazilazi uobičajene kulturne okvire.
Mnogi su pešačili do Ostroga kako bi se poklonili moštima Svetog Vasilija, dok su poruke sa liturgije i svedočenja vernika još jednom pokazali zašto je ova svetinja jedno od najvažnijih mesta pravoslavlja.
Nakon transplantacije jetre u Istanbulu, uprkos ogromnoj žrtvi prijatelja koji je pokušao da mu spasi život donacijom organa, jerej Bogdan Stjepanović okončao je svoj ovozemaljski život.
Predstojatelj Srpske pravoslavne crkve uputio je snažnu i emotivnu čestitku u kojoj ističe duhovno zajedništvo, istorijsku povezanost i poruku koja je odjeknula širom pravoslavnog sveta.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Starinsko jelo od pšenice, kajmaka i mleka otkriva kako su pravoslavni domovi spajali post i mrs, ali i kako je jedna jednostavna trpeza postajala simbol zajedništva, obilja i života u skladu sa crkvenim ritmom.
Od siromašnog dečaka iz Hercegovine do ostroškog čudotvorca čije mošti posećuju pravoslavci, katolici i muslimani — život Svetog Vasilija Ostroškog ostao je simbol istrajnosti, vere i nade u najtežim vremenima.
U molitvi upućenoj jednom od najvoljenijih srpskih svetitelja sabrane su nade, zahvalnosti i molbe koje vernici izgovaraju u najtežim životnim trenucima, tražeći mir u duši, zdravlje i duhovnu podršku.