U Hramu Svetih apostola Petra i Pavla obeleženo je 83 godine od tragedije – narod i deca Tutina čuvaju uspomenu na postradale novomučenike.
U Tutinu, u Hramu Svetih apostola Petra i Pavla, obeležena je 83. godišnjica stradanja sveštenoslužitelja Uroša i Luke Popovića i mladog crkvenjaka Jablana Rakovića, kao i svih nevino postradalih u Tutinu i okolini tokom Drugog svetskog rata. Svetom liturgijom i parastosom odana je počast mučenicima čija žrtva i danas prožima tihu molitvu ovog kraja.
Svetu liturgiju služio je arhimandrit Andrej, iguman manastira Crna Reka, uz sasluženje monaštva i sveštenstva Eparhije raško-prizrenske. Evharistijskom sabranju umilnim pojanjem doprinosili su sestrinstvo manastira Končul, sestrinstvo manastira Brnjak i polaznici škole pojanja „Sveti Jovan Damaskin“ iz Novog Sada. U crkvi se okupio veliki broj vernog naroda, ispunjavajući prostor tihim šapatom molitve i sećanja.
Život posvećen veri i zajednici
Otac Uroš Popović, paroh dobrinjski, rođen je 1897. godine u Azanima, u svešteničkoj porodici koja je dala više od četrdeset sveštenika Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Završio je Bogoslovsko-učiteljsku školu u Prizrenu, oženio se Olgom i dobio petoro dece: Dušana, Milorada, Jelicu, Milicu i Leposavu.
Foto: Eparhija raško-prizrenska
Parastos sveštenicima Luki i Urošu Popoviću i crkvenjaku Jablanu
Otac Luka Popović, paroh suvodolski, rođen je 1890. godine u Suvom Dolu, takođe iz svešteničke porodice. Bio je ratni veteran Prvog svetskog rata, ranjen i lečen u Francuskoj. Oženio se Maricom rođ. Čukanović i imao šestoro dece: Žarka, Dobrilu, Olgu, Gradimira, Goricu i Vladetu.
Pretnja i tragedija pod okupacijom
Tokom Drugog svetskog rata, pod komandom muslimanskog odreda Bali Kombetara i Salka Ganevića, oca Luku i njegovu porodicu čekala je smrtna opasnost. Napad na njihovu kuću na Lučindan 1942. godine ostavio je popadiju Maricu teško ranjenu, dok je otac Luka sa porodicom bio primoran da napusti Suvi Do. Sakrili su se kod oca Uroša u Tutinu, ali ni ovde im nije bila zagarantovana sigurnost. Italijanski vojni lekar dr. Rivera spasio je teško ranjenu Maricu i obnevidelog oca Uroša, planirajući evakuaciju porodica do Raške.
Tragično jutro 21. februara 1943. godine označilo je krvavu nedelju u Tutinu. U Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, dok su služili svetu Liturgiju, banditi Salka Ganevića ubili su oca Uroša i oca Luku, zajedno sa sedamnaestogodišnjim Jablana Rakovićem. Mučenici su podnosili strašne udarce i bol živog uglja stavljanog u usta, dok je narod u panici pozivao italijanske vojnike. Tela sveštenika i mladića pronađena su unakažena, a ubice su pobegle. Sahranjeni su ispred oltara tutinske crkve iz XIV veka, dok su plotuni ubica i njihovih pristalica odjekivali nad brdom Vidrenjak.
Sećanje koje nastavlja život
Posle stradanja mučenika usledila su dodatna stradanja srpskog naroda u štavičkom srezu – mnogi su proterani, a stotine ubijene. Sećanje na ove događaje opstalo je kroz generacije vernika i danas služi kao podsetnik na hrabrost i neokaljanu veru.
Po svetoj liturgiji i parastosu pripremljena je trpeza ljubavi. Najmlađi parohijani obeležili su događaj svojim likovnim radovima na temu tutinskih mučenika. Radovi su izloženi u crkvenoj sali, gde je priređen mali bazar. Prihod od prodaje biće, uz saradnju Pravoslavne omladine Raške oblasti, usmeren u humanitarne svrhe, nastavljajući delo milosrđa koje su mučenici simbolično započeli svojom žrtvom.
U hramu Silaska Svetog Duha u Bihaću, između prošlosti ispunjene patnjom i boli, zapečaćena je molitva za vaskrsnuće duhovnog života i neugasivu snagu vere kroz proslavu novih svetitelja.
U hramu Svetog velikomučenika Georgija okupljeni su u molitvi evocirali život i delo kralja Petra I, dok su članovi porodice Karađorđević i predstavnici države učestvovali u ovom jedinstvenom duhovnom događaju.
U Sabornom hramu u Novom Sadu služena je sveta liturgija i parastos svim upokojenim pravoslavnim hrišćanima, a posebno postradalima u tragičnom događaju na Železničkoj stanici prošle godine.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
Jedna pouka ruskog svetitelja posebno se odnosi na trenutke kada tuđa nepravda probudi bes, želju za osvetom ili potrebu da uzvratimo, ali odgovor koji nudi ide u sasvim drugom smeru.
Na svetoj zemlji Kosova i Metohije, održan je godišnji pomen blaženopočivšoj igumaniji Marti, čije su molitve i nesebična predanost ostavile dubok trag u vernicima.
U subotu, 4. jula, vernici će se sabrati na svetoj Liturgiji, litiji i pomenu za nevino postradale Srbe Birča i Srednjeg Podrinja, čuvajući kroz zajedničku molitvu uspomenu koja traje više od tri decenije.
U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice služena zaupokojena liturgija, a poruka njegovog sina Nemanje Krivokapića podsetila okupljene da zajedništvo u veri nadilazi granice života i smrti.
Iz crkvenog vrha oštro su reagovali na javne prozivke, deo tvrdnji ocenili kao "potpuno neutemeljene i zlonamerne", a osvrnuli su se i na događaje iz 2020. i aferu "udar".
Poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o mestu crkve u životu naroda, iskušenjima kroz koja hrišćanin prolazi i primeru Svetih četrdeset mučenika sevastijskih.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U besedi za utorak 19. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o granicama ljudskog saznanja i upozorava da se Božja istina prima čistim i smirenim srcem.