Evo kako je Jovanjdan proslavljen u Manastiru Ostrog (FOTO)
Bez pompe i velikih reči, u molitvi i sabranosti, Sabor Svetog Jovana Krstitelja u ostroškoj svetinji protekao je kao retka prilika da se vera ne objašnjava - već doživi.
Svečana liturgija, hiljade vernika i snažna beseda pred ćivotom Svetog Vasilija Ostroškog obeležili praznik, uz poruku o veri koja podiže čoveka i onda kada pomisli da više nema snage.
Najveći hrišćanski praznik, Vaskrsenje Gospoda našeg Isusa Hrista, proslavljen je svečano i saborno u ostroškoj svetinji. Pashalnim jutrenjem započela je služba Božija u Crkvi Svete Trojice u Donjem manastiru, gde su liturgiju služili iguman ostroški arhimandrit Sergije i sabraća, jeromonasi Roman i Nikolaj.
Pojanje bratije, predvođene jerođakonom Zosimom, ispunilo je hram smirenom snagom vaskršnjih stihova, dok je veliki broj vernika, sabran iz raznih krajeva, učestvovao u molitvi. Posle litije oko crkve, u trenutku koji uvek iznova podseća na prvu vest o praznom grobu, sabranima je objavljena radosna poruka: „Hristos vaskrse!“
Tokom liturgije pročitana je vaskršnja poslanica Srpske pravoslavne crkve, a oni koji su se tokom Časnog posta pripremali pristupili su pričešću. U nastavku bogosluženja, sveštenici su blagosiljali i osveštavali vaskršnja jaja, deleći ih vernicima kao znak nove radosti i nade.
Ipak, ono što je ostalo da odzvanja među sabranima bila je beseda igumana Sergija - izgovorena ne kao puka pouka, već kao svedočanstvo vere koje se živi.
Ispred ćivota Svetoga, slava mu i milost, Sveti Vasilije Ostroški, našega, jednog od najvećih naših svedoka Vaskrsenja Hristovoga, koji svojim svetim moštima, netljenim, blagosilja, osvećuje, podiže i isceljuje naš narod i posle Svetog Save Bog ga je darovao, kao živog svedoka Vaskrsenja Hristovoga, u čijem liku i delu se potvrđuje da je Hristos vaskrsao i da je vaskrsao sve one koji u Njega veruju. Vera Svetog Vasilija je vera u Vaskrsloga Hrista i ona nas isceljuje i mi se, ukrepljeni Njegovim delima, Njegovom verom i Njegovim svedočanstvima, svakodnevno sjedinjujemo sa Vaskrsenjem Hristovim i taman kad pomislimo da više nema u nama, On nam daje i mi vaskrsavamo. I zato neka Gospod Bog daje svoju vaskrsnu blagodat svima vama, da svi zajedno jedni druge u ime Gospoda Isusa Hrista i Presvete Trojice, Oca i Sina i Svetoga Duha zagrlimo vaskrsnom ljubavlju i govorimo: Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse! - rekao je otac Sergije.
Te reči nisu ostale samo u prostoru hrama. One su se, zajedno sa zvonima koja su tokom celog dana odjekivala sa ostroških visina, prenele među ljude - u susrete, u tihe razgovore, u pogled koji prepoznaje bližnjeg.
Proslava Vaskrsa nastavljena je uz trpezu ljubavi, ali je njen pravi smisao, kako su mnogi posvedočili, ostao u onom unutrašnjem pomaku: u osećaju da se, uprkos svemu što čoveka pritiska, život ponovo otvara. U Ostrogu, tog dana, Vaskrs nije bio samo događaj koji se obeležava - bio je stvarnost koja se doživljava.
Bez pompe i velikih reči, u molitvi i sabranosti, Sabor Svetog Jovana Krstitelja u ostroškoj svetinji protekao je kao retka prilika da se vera ne objašnjava - već doživi.
Veruje se da mošti Svetog Vasilija imaju isceliteljsku moć, a postoje i brojne priče ljudi, koje o tome svedoče.
Pripadnici elitnih policijskih jedinica i komandiri Okružnog zatvora 23. marta polaze peške ka svetinji Svetog Vasilija Ostroškog kako bi pomogli u lečenju dvoje mališana.
Na duhovnoj tribini na Krstopoklonu nedelju arhimandrit Sergije govorio je o odricanju, unutrašnjoj slobodi i moći Hristovog krsta da preobrazi naše biće.
Od siromašnog dečaka iz Hercegovine do ostroškog čudotvorca čije mošti posećuju pravoslavci, katolici i muslimani — život Svetog Vasilija Ostroškog ostao je simbol istrajnosti, vere i nade u najtežim vremenima.
Praznik jednog od najpoštovanijih pravoslavnih svetitelja biće obeležen uz praznično bdenije, arhijerejsku liturgiju i dolazak hodočasnika koji peške prelaze stotine kilometara tražeći mir, utehu i duhovno ukrepljenje.
Vernici dolaze na Ostrog upravo zbog čuda koja se, kako tvrde, i danas tamo dešavaju – isceljenja, unutrašnjeg mira, duhovnih preokreta.
Sanja i Srđan svakodnevno se bore za tuđe živote na intenzivnoj nezi, a sada su u svetinji pod Ostrogom odlučili da jedno drugome poklone dušu i srce za večnost.
Hiljade vernika iz Srbije i regiona u tišini i molitvi čekale su ispred Hrama Svetog Save da se poklone velikoj svetinji, dok je patrijarh Porfirije tokom noći obilazio redove, razgovarao sa okupljenima i blagosiljao narod.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
U Kuzbasu je odigran prvi međunarodni turnir pravoslavnih ekipa, gde su penali odlučili pobednika, ali je pravi trijumf bio u zajedništvu, veri i prijateljstvu koje je nadvladalo takmičenje.
Dok su kolone vernog naroda ispred hrama na Vračaru sve duže, među vernicima se javlja pitanje da li će osveštani darovi biti dovoljni za sve koji čekaju poklonjenje.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
U trenucima kada reč lako preraste u svađu, jedno monaško pravilo nudi jednostavan izlaz: ćutanje, molitva i pogled na sebe umesto na tuđe greške, kao put ka unutrašnjem miru i razrešenju konflikta.
U Kuzbasu je odigran prvi međunarodni turnir pravoslavnih ekipa, gde su penali odlučili pobednika, ali je pravi trijumf bio u zajedništvu, veri i prijateljstvu koje je nadvladalo takmičenje.