Legenda kaže da je šire područje Fruške gore još od davnina bilo bogato svetilištima, a tokom 16. i 17. veka na ovom prostoru postojalo je više od 35 manastira.
Fruška gora, planinska lepotica koja se prostire u srcu Vojvodine, poznata je po velikom broju pravoslavnih manastira, što joj je donelo epitet "srpske Svete gore“.
No, postavlja se pitanja, zašto je baš Fruška gora postala dom tolikog broja ovih pravoslavnih hramova.
Legenda kaže da je šire područje Fruške gore još od davnina bilo bogato svetilištima, a tokom 16. i 17. veka na ovom prostoru postojalo je više od 35 manastira. Danas je sačuvano 17 tih svetinja, a Fruška gora, koja je i najstariji nacionalni park u Srbiji, proglašena je 1990. godine kulturnim dobrom od izuzetnog značaja.
Manastiri na Fruškoj gori
- Različit je broj manastira koji se pominjao kroz istoriju, ali postoji taj broj od 17 manastira koji su imali najduže trajanje i postoje i danas. To su: Kuveždin, Rakovac, Bešenovo, Šišatovac, Staro Hopovo, Novo Hopovo, Grgeteg, Jazak, Mala Remeta, Krušedol, Privina Glava, Đipša, Petkovica, Vrdnik, Beočin, Velika Remeta i Fenek koji nije na samoj Fruškoj gori, ali se uvek ubrajao u njene manastire. Pored njih, u najranijim dokumentima pominjani su još neki manastiri od kojih se za četiri zna da su sigurno bili pravoslavni, a to su Bukovac, Varosovo, Muntalj, Stejanovci - ističe profesor Neđić.
Razlog zbog kojeg je baš Fruška gora postala mesto za gradnju svetinja verovatno leži u prirodnim i istorijskim okolnostima koje su ovu planinu učinile savršenim mestom za podizanje manastira. Naime, još od prehrišćanskih vremena, ljudi su birali uzvišenja kao mesta za gradnju oltara i žrtvenika, verujući da su to tačke koje povezuju zemlju i nebo. Fruška gora je, kao najveće uzvišenje u okolini, prirodno bila izabrana za ta mesta obožavanja.
To je za "Istorijski zabavnik" potvrdio i Ivan Neđić, profesor pripravnik Bogoslovije Svetog Arsenija u Sremskim Karlovcima.
- Od kako je sveta i veka ljudi su oltare/žrtvenike gradili na uzvišenjima, a Fruška gora je definitivno jedino kilometrima unaokolo dostupno uzvišenje, te ne čudi njena rana sakralnost. O tome svedoče i iskopine na nekoliko lokaliteta - rekao je on.
Inače, crkve i manastiri su po prihvatanju hrišćanstva, upravo i nicale na mestima ranijih svetilišta.
Printscreen/Youtube/ Телевизија Храм
Manastir Jazak
Osim m što je Fruška gora bila prepoznata kao prirodno uzvišenje, postoji još jedan ključni faktor koji je doprineo tome da baš tu nastane veliki broj manastira – bogatstvo prirodnih resursa. Manastiri su oduvek zavisili od prirode. Naime, za njihov opstanak bila su neophodni plodna zemlja, šuma, ali najvažniji od svega – izvori čiste i pitke vode. Fruška gora je bila bogata tim resursima, pa je bilo logično da se manastiri podižu upravo tu.
Dobar primer ove prirodne simbioze između manastira i resursa Fruške gore je manastir Jazak, koji se nalazi u istoimenom selu. Jazak je poznat ne samo po svojoj duhovnoj vrednosti, već i po prirodnoj izvorskoj vodi. Ova voda je specifična zbog svog hemijskog i mineralnog sastava, koji je čini izuzetno pogodnom za svakodnevnu konzumaciju.
Mada većina pravoslavnih vernika ne misli ništa loše kada kao sinonim za sveštenika koristi reč pop, trebalo bi naglasiti da, recimo, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, sveštenika ćete ozbiljno uvrediti ako ga oslovite sa "pope".
Hrišćani su kada su prestali da ih gone, podigli hram u čast tri mučenika, Gurija, Samona i Aviva, gde su položili njihove čudotvorne mošti u jedan kovčeg. Od mnogobrojnih čudesa ovih svetitelja, jedno je naročito znamenito.
Protojerej Aleksej Mitjušin objašnjava da li ovaj čin ima veze sa spasenjem, može li se obaviti nakon sahrane i kako vernici treba da učestvuju u molitvenom ispraćaju pokojnika.
U Rimu za vreme cara Adrijana četiri hrišćanke odbile su da prinesu žrtvu idolskoj boginji Artemidi, a majka je svoje kćeri do poslednjeg trenutka učvršćivala u veri i učila ih da ne pokleknu pred strahom.
Đurđević je ukazao i na to da posetioci ne mogu očekivati da će im monasi u svakom trenutku biti dostupni, jer život u manastiru podrazuma i poštovanje dnevnog poretka.
Rumunski duhovnik objašnjava da post, molitva, milostinja i uzdržanje sami po sebi nisu dovoljni, jer je za Boga važno i sa kakvom namerom čovek čini ono što izgleda kao dobro.
Svetom liturgijom počelo je praznovanje, a nakon osvećenja Krsta usledio je kulturno-umetnički program uz nastupe horova i ansambala iz Bele Crkve, Beograda i Raške.
Legenda kaže da je Raka Milošević, dvorjanin despota Jovana Brankovića, krajem 15. veka na mestu današnjeg manastira ubio jelena, simbola monaške čistote, posle čega je, da bi se iskupio, odlučio da podigne manastir.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
U besedi za utorak 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristove reči o vlasti da položi život i ponovo ga uzme, otkrivajući dubinu Njegove žrtve i ljubavi prema ljudima.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetu velikomučenicu Jefimiju po starom kalendaru, dok po novom slave Prepodobnog Kirijaka Otšelnika. Katolička crkva obeležava Svete arhanđele Mihajla, Gavrila i Rafaila. Jevreji obeležavaju četvrti dan Sukota, dok muslimani danas nemaju veliki praznik.
Jedna od pouka svetogorskog duhovnika govori o slabostima koje čovek često ne primećuje, a upravo kroz njih, kako je upozoravao, iskušenje može da pronađe put do srca.