Čovek se tokom života susreće sa različitim iskušenjima, nepravdama, teškoćama i razočaranjima. Nekada su problemi veliki i zahtevaju mnogo snage da bi se prevazišli, a nekada se čovek nezadovoljan počinje žaliti i zbog onoga što ima, tražeći razlog za nezadovoljstvo i tamo gde ga ranije nije bilo.
U pravoslavnom hrišćanstvu, odnos prema teškoćama povezan je sa trpljenjem, smirenjem i poverenjem u Boga.
To ne znači da čovek treba da ćuti pred nepravdom ili da ne traži pomoć kada mu je potrebna, već da ne dozvoli da neprestano nezadovoljstvo, roptanje i žaljenje postanu način života.
Ropatanje se u Svetom pismu često pominje kao izraz čovekovog nezadovoljstva prema okolnostima u kojima se nalazi, ali i kao pokazatelj nedostatka poverenja u Božiji promisao. Kada čovek neprestano govori da mu ništa ne valja, da je drugima bolje, da je život nepravedan i da mu se stalno događa nešto loše, nezadovoljstvo može postati dublje od samog problema zbog kojeg je nastalo.
Hrišćanski život zato podrazumeva i učenje kako da se podnose teškoće bez stalnog roptanja. Vernik se u molitvi obraća Bogu, traži pomoć i snagu, ali istovremeno nastoji da sačuva veru i kada okolnosti nisu onakve kakve bi želeo.
Zahvalnost Bogu ne odnosi se samo na ono što čovek smatra dobrim, već predstavlja deo duhovnog života i u trenucima iskušenja. Jer, Bog čoveku daje ono što je za njega najbolje i ništa više od onoga što može da istrpi.
Zato je obaveza hrišćanina da svaku teškoću istrpi i da je mirno ponose, da ne upada u očajanje i stalnu kuknjavu.
Starac Pajsije Svetogorac posebno je upozoravao na posledice stalnog roptanja i žaljenja.
"Neka svako ko stalno ropće i žali se zna, da će dobiti šamar od Boga da otplati bar deo svog duga u ovom životu. A ako ne usledi šamar, to je još gore; onda će morati da plati sve odjednom u sledećem životu".
U pokušaju da se nose s iskušenjima ili pobegnu od njih, ljudi često lutaju, a mnogi upadaju i u nove probleme.
Patnja, koliko god teška bila, nije kraj, već prolaz ka nečemu višem.
Posebno težak može biti osećaj da je čovek izgubio i ono poslednje na šta se oslanjao.
Svetogorski starac govorio je o nemiru koji nastaje kada čovek pokušava da upravlja svakim ishodom i ukazao na put koji vodi ka drugačijem odnosu prema onome što mu život donosi.