ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta.
Iguman manastira Ribnica kaže da je neprimereno živeti u hotelskom apartmanu koji ima šest kupatila i čiji mesečni najam je 35.000 evra, slikati se i javno eksponirati, dok narod koji strada i pati.
Otac Arsenije, Iguman manastira Ribnica, poznat je kao neprikosnoveni čuvar hrišćanskih vrednosti, ali i kao čovek koji se ne libi i otvoreno da govori o javnim ličnostima ako, prema njegovom mišljenu, svojim postupcima ugrožavaju ono što crkva promoviše.
Jednom prilikim se osvrnuo i na stil života naše bivše teniserke Ane Ivanović i njenog supruga, proslavljenog nemačkog fudbalera, Bastijana Švajnštajgera, za koji je rekao da je "čist snobizam".

- Nailazim na primer naše bivše teniserke Ane Ivanović, jer kažu da se ne bavi više time, i njenog muža Bastijana Švajnštajgera. Oboje su zaradili dovoljno novca. Dakle, tamo piše "Ana i Švajni su se skućili u Čikagu" , žive u penthausu, u potkrovlju jednog od najsavremenijih nebodera, koji pripada lancu hotela "Valdorf Astorija". Bio sam tamo, to je nešto najluksuznije - rekao je monah Arsenije, ali se tu nije zaustavio:
- Ovo su drevni, tradicionalni, beskrajno bogati hoteli. Dakle, žive u stanu koji nisu kupili, jer to je hotel, već plaćaju iznajmljivanje 30.000 evra mesečno. Plus 5.000 na rum servis, bazene, saune, toplu vodu. Znači 35.000 evra plaćaju svakog meseca, ali to nije njihov stan i neće nikad ni biti, ali to ih ne zanima. Skućili su se.
Tu vidimo vrhovni snobizam i potpunu hladnoću i bezosećajnost za narod koji strada i pati na planeti. Dobro, neću ja sad da idem u neke krajnosti, jer to je smešno. U neku utopiju, pa da ja sad očekujem da će oni svakog meseca da daju ne znam koju sumu. Ali, sama ta činjenica da oni to javno pokazuju, da se ona slika u stanu gde ima šest kupatila... - rekao je iguman Arsenije.
Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta.
Sveti Teofan naglašava da nije svaki čin pred očima drugih licemeran. Često, dobra dela moramo činiti javno, jer takve situacije zahtevaju da pomognemo, delujemo ili učinimo nešto za druge. Međutim, licemerje nastaje kada naš cilj postane želja da izgledamo dobro u očima drugih, a ne da zapravo činimo dobro. Licemerno ponašanje se javlja kada osoba svesno želi da prikaže svoju pobožnost ili dobrotu, ali bez iskrene želje da to učini iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Njemu se sekli deo po deo tela i tako je izdahnuo.
Sveti Teofan ističe da je moguće biti u svetu i baviti se svakodnevnim poslovima, a da pri tome ne budemo vezani za njih duhovno. To ne znači da život postaje bezosećajan ili hladan, već da u takvom životu može da se razvije dublji, duhovni život koji nije vezan za spoljašnju stvarnost. Srce se može "zagrejati“ iz drugog, nevidljivog izvora, koji je mnogo snažniji i trajniji od svega što je prolazno. Iako bi neki mogli pomisliti da je u tom slučaju bolje potpuno se povući iz sveta, Sveti Teofan pokazuje da to nije nužno.
Pravoslavni hrišćanin je pozvan da neprestano radi na sebi - ne da bi bio bolji od drugih, već da bi bio bliži onome što je čovečno i božansko u njemu.
Bog, kažu sveti oci, ne gleda na spoljašnjost dela, već u srce onoga koji ga čini.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Snaga nije u tome da se držimo onih koji nas povređuju, već u mudrosti da volimo i cenimo one koji nas ne ostavljaju i ne izdaju.
Oštra pouka ave Justina Popovića ne ostavlja prostor za opravdanja, već svakoga suočava sa pitanjem kako svojim postupcima služi Bogu.
Pre 210 godina rođena je Marija Trandafil, žena čije su zadužbine deci bez roditelja, učenicima i hramovima ostavile trag koji se i danas vidi u Novom Sadu.
Odgovor na ovo pitanje može se, inače, naći i u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Odgovor na ovo pitanje može se, inače, naći i u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.